Jedna od najvećih životnih boli može biti osjećaj da u starosti nismo potrebni vlastitoj djeci i unucima. Mnogi stariji ljudi se s pravom pitaju zašto su ostavljeni po strani, zašto ih njihova obitelj rijetko posjećuje ili uopće ne mari za njih. No, možda odgovor nije toliko u djeci, koliko u njima samima.
Lav Tolstoj je jednom rekao: “Ne mogu imati sve što volim. Ali mogu voljeti sve što imam!” Ova rečenica sadrži duboku mudrost koja nas upućuje na to da je ljubav prema onome što imamo ključna za sretan i ispunjen život. No, istovremeno, ova misao ukazuje na grešku koju mnogi roditelji prave tijekom života – nedostatak istinske povezanosti i ljubavi prema vlastitoj obitelji, dok istovremeno priželjkuju tu istu ljubav zauzvrat u starosti.
VASPITANJE KAO KLJUČNI FAKTOR
Način na koji odgajamo svoju djecu uvelike određuje kakav će odnos imati prema nama kada ostaremo. Djeca koja nisu naučena što znači empatija, ljubaznost, odgovornost i povezanost s obitelji vrlo često odrastu u ljude koji nemaju potrebu brinuti se za svoje roditelje. Ako roditelj nije ulagao vrijeme, trud i ljubav u svoje dijete dok je bilo malo, zašto bi to isto dijete osjetilo potrebu ulagati u njega kada ostarjeli roditelj postane potrebit?
Jedan od najvažnijih faktora u vaspitanju je emocionalna dostupnost. Roditelj koji je hladan, distanciran ili suviše autoritativan, može stvoriti dijete koje se u odrasloj dobi ne osjeća povezano s njim. S druge strane, roditelji koji djeci pružaju bezuvjetnu ljubav, podršku i razumijevanje imaju veću šansu da dobiju istu takvu ljubav natrag.
PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI
Ako vam deset ljudi okrene leđa, možda je vrijeme da se zapitate u čemu je problem. Možda nije do njih, možda je do vas. Naše ponašanje, način na koji komuniciramo s ljudima i način na koji smo se odnosili prema njima tijekom života, sve to ostavlja trag. Ako su roditelji bili suviše kritični, nezainteresirani ili stalno zahtijevali pažnju bez davanja nečega zauzvrat, nije čudno što su na kraju ostali sami.
Jedna od najčudnijih pojava današnjice je to što mnogi roditelji ulažu ogromne napore u karijeru, stjecanje imovine, društvene aktivnosti, dok ih vlastita djeca vide kao sporedne figure u životu. A kada dođe starost, žele da ta ista djeca sve ostave po strani i posvete im se.
POVEZANOST SE GRADI CIJELOG ŽIVOTA
Ako roditelji žele biti važan dio života svoje djece i unuka, trebaju se truditi oko toga od prvog dana. To znači biti prisutan u njihovom životu ne samo fizički, nego i emocionalno. Djeca koja osjećaju da su voljena i podržana od roditelja, puno će se teže distancirati od njih u starosti.
Također, roditelji trebaju shvatiti da njihova uloga ne prestaje kada dijete postane punoljetno. Savjet, razgovor, podrška i razumijevanje važni su i kada djeca odrastu. U suprotnom, veza se može lako prekinuti.
TOLSTOJEVA LEKCIJA
Tolstoj nas podsjeća da ne možemo imati sve što volimo, ali možemo voljeti ono što imamo. Umjesto da se žalimo što nismo dobili ljubav i pažnju, možda trebamo preispitati koliko smo ljubavi i pažnje mi sami dali. Ako želimo da nas djeca i unuci vole, moramo ih voljeti istinski i bezuvjetno.
Starost ne mora biti usamljena i tužna. Možemo izgraditi snažne obiteljske odnose koji će trajati do kraja života, ali to se ne događa preko noći. Ljubav i poštovanje ne dolaze automatski, već se grade godinama. Tko god misli da može cijeli život biti distanciran, a onda u starosti zahtijevati pažnju i brigu, griješi. Ljubav je dvosmjerna ulica, i samo oni koji su voljeli bezuvjetno, mogu to isto očekivati zauzvrat.
