data-nosnippet>
Bio je mršav, pogrbljen, sa štapom koji je jedva držao, i činilo se da mu svaki korak predstavlja borbu. Zastao sam i spustio prozor da mu dam znak da slobodno prođe. Pogledao me pravo u oči, onim dubokim, umornim, ali neobično jasnim pogledom.
Kad je stigao do sredine prelaza, prišao je bliže mom autu i nagao se prema prozoru. „Hvala, sine…“ rekao je tiho, a zatim dodao rečenicu koja mi je zaledila krv. Nisam znao kako da reagujem, jer je zvučalo kao nešto što niko ne može znati tek tako.
Pokušao sam ga nešto pitati, ali on je samo odmahnuo rukom i nastavio svojim sporim korakom, kao da je upravo sasuo istinu koju nije smio izgovoriti. I u tom trenutku, dok je lagano nestajao niz ulicu, shvatio sam da njegova poruka nije bila slučajna — bila je upućena baš meni. A ono što je izgovorio proganjat će me sve dok ne saznam istinu.
Dok sam sjedio u autu, gledajući kako starac polako odlazi niz ulicu, osjetio sam nelagodu kakvu nikada ranije nisam doživio. Njegove riječi su odjekivale u glavi, ponavljale se kao slomljena ploča. Nisam ih mogao ignorisati, jer nisu zvučale kao slučajan komentar — zvučale su kao poruka. Kao upozorenje.
Upalio sam auto i krenuo dalje, ali fokus mi je bio razbijen. Napravio sam nekoliko stotina metara i onda, bez ikakvog plana, naglo skrenuo u ulicu sa parkingom. Trebao sam izaći iz vozila, udahnuti, shvatiti šta mi je zapravo rekao. Činilo se kao da svaki pokušaj da potisnem tu rečenicu samo pojačava njenu težinu.
Naslonio sam se na krov auta i pokušao se smiriti, ali nisam uspijevao. Tek tada sam shvatio da je starac izgledao isuviše bistro, isuviše svjesno — kao da me je posmatrao mnogo duže nego taj kratki trenutak na pješačkom prelazu. A njegove oči, te hladne, duboke oči, nosile su priču koju još nisam razumio.
Njegove riječi su bile: „Čuvaj se… danas nije tvoj dan.“ Nisam znao otkud mu to. Nisam znao kako to da protumačim. Ali osjećaj je bio previše snažan da bih ga ignorisao.
Dok sam tako stajao, telefon mi je zazvonio. Bila je to kolegica s posla. „Gdje si? Trebao si već stići!“ rekla je zadihano. Objasnio sam joj da sam se zadržao, ali čim sam spomenuo starca i njegovu rečenicu, začula se kratka tišina. „Znaš… možda bi danas trebao voziti sporije,“ rekla je tiho. „Ili se malo primiriti.“
Njene riječi samo su pojačale osjećaj nelagode. Ušao sam u auto, ali prije nego što sam krenuo, uhvatio sam sebe kako provjeravam retrovizor više puta nego inače. Kao da očekujem da će se nešto pojaviti iza mene. Kao da me nešto prati.
Krenuo sam najsporije što sam ikad vozio, pazeći na svaki auto, svaki bicikl, svaki pješak. Zvučalo je paranoično, ali osjećao sam da moram vjerovati intuiciji. Starčevoj intuiciji. Prošao sam jedan semafor, drugi, treći… i onda se to desilo.
Na raskrsnici ispred mene, vozač iz suprotnog smjera izgubio je kontrolu nad autom i zakucao se u vozilo koje je trebalo da prođe tačno ispred mene — da sam vozio normalnom brzinom, to bi bio ja. Udar je bio toliko snažan da je djelovalo kao eksplozija. Instinktivno sam zakočio, srce mi je tuklo kao da će iskočiti.
Trebao sam biti na tom mjestu. Trebao sam biti taj auto. Bio sam samo nekoliko sekundi udaljen od sudbine koja me mogla slomiti. Ruke su mi se tresle dok sam gledao prizor, svijest mi je vrtjela jedinu misao: Starac je znao.
Parkirao sam sa strane i izašao iz auta, potpuno blijed. Čuo sam sirene u daljini, ljudi su trčali prema mjestu sudara, ali ja sam se samo oslonio na haubu svog vozila i pokušao doći do daha. Nikada u životu nisam osjetio tako snažan nalet straha i zahvalnosti u isto vrijeme.
Kroz glavu mi je prošla slika starca: njegova pogrbljena leđa, njegov štap, ali najviše — njegov pogled. Taj pogled kao da mi je pokušao prenijeti nešto što nijedan čovjek ne bi mogao znati unaprijed. Kao da je vidio ono što ja nisam.
Proveo sam još nekoliko minuta u autu prije nego što sam mogao nastaviti. Nisam otišao na posao. Umjesto toga, vratio sam se kući, zaključao vrata i sjeo za sto—i prvi put u dugo vremena osjećao sam da nešto veće upravlja tim danom.
Kasnije te večeri, dok sam gledao vijesti, prikazali su raskrsnicu na kojoj se desio sudar. Gledao sam u ekran bez treptanja. To je mjesto gdje sam trebao biti. Zastao sam i još jednom ponovio starčeve riječi naglas, skoro šapatom: „Danas nije tvoj dan.“ Ali možda, samo možda, zahvaljujući njemu — ipak jeste bio moj dan.
I od tog trenutka, svaki put kada vidim stariju osobu koja prelazi ulicu, zaustavim auto i čekam duže nego što treba. Ne zato što moram. Nego zato što nikada ne znaš čije riječi mogu promijeniti tok tvog života.
