Kada me je žena mog šefa nazvala i rekla samo: „Dođi odmah, molim te,“ pomislio sam da se nešto ozbiljno desilo. Ali nisam znao da ću, već na pragu njihove vile, potpuno ostati bez daha.
Stajala je nasred hodnika u izazovnom, pripijenom odijelu koje nikada ranije nisam vidio na njoj — žena koja je uvijek izgledala strogo, hladno i poslovno odjednom je djelovala potpuno drugačije.
Pogledala me je široko otvorenih očiju, kao da je tražila spas samo u meni, i prišla mi toliko blizu da sam osjetio kako joj glas drhti dok kaže: „Moram ti nešto priznati, ali ne smije niko drugi da čuje…“
I taman kad sam joj htio odgovoriti, ona je izvukla telefon iz ruke i pokazala mi nešto što me je istog trena sledilo… a onda sam shvatio da ovo više nije obična posjeta.
Stajao sam ukočen dok je ona drhtavim prstima otključavala telefon. Srce mi je udaralo u grlu, a u vazduhu se osjećala neka čudna mješavina straha i odlučnosti.
Kada mi je konačno okrenula ekran, vidio sam fotografiju koja me je potpuno zaleđivala: njen muž, moj šef, zagrljen sa ženom koju nikada ranije nisam vidio, u nekom luksuznom hotelu, nasmijan kao da je na godišnjem odmoru.
Nije to bio običan zagrljaj, nego onaj koji nosi poruku — „mi se dugo poznajemo“. Nisam znao šta da kažem.
Ona je podigla pogled ka meni i vidio sam da su joj oči pune suza, ali nije plakala. Bila je previše povrijeđena za to. Samo je tiho izgovorila: „Znam već mjesecima. Ali sinoć… dobila sam poruku od nje.“
Zastala je i progutala knedlu tako glasno da sam je čuo. „Poruku u kojoj mi kaže da će se on uskoro razvesti i da sam ja samo ‘privremena’ u njegovom životu.“
Kao da mi je neko stisnuo grudni koš. Ona nije bila žena koja se slama. Godinama sam je gledao kako hladnim tonom vodi sastanke, smiruje paniku, rješava probleme koje drugi nisu smjeli ni da spomenu. Ali sada, prvi put, izgledala je kao neko ko se boji da će mu život izmaći iz ruku.
Prišla mi je korak bliže, kao da joj je trebalo uporište, i tiho prošaputala: „Ne tražim da biraš stranu. Samo želim svjedoka. Nekoga ko će potvrditi da ovo nisam izmislila.“
Sjeo sam na ivicu njihovog ogromnog, sterile kuhinjskog stola dok je ona hodala nervozno naprijed-nazad, kao lavica zatvorena u preuskom kavezu. „On misli da sam glupa,“ rekla je kroz zube.
„Mislio je da neću primijetiti kako nestaje, kako se vraća bez mirisa njegove kolonjske vode, kako na putovanjima spava duže nego inače. A ona… ona mu šalje poruke kao da sam ja niko.“
Tada sam prvi put vidio kako joj se cijelo lice mijenja. Ne u bijes, nego u neku tihu, ledenu odlučnost. Prišla je velikom plakaru u dnevnoj sobi, otvorila ga i izvadila kovertu punu papira.
„Ovo,“ rekla je, „nisu samo fotografije. Ovo su ugovori, računi, rezervacije hotela, čak i izvod sa njegovog računa. I sve pokazuje da je on godinama vodio dvostruki život.“
Sjeo sam dublje u fotelju, pokušavajući da shvatim šta tačno želi od mene. Ali onda je došla scena koja me je potpuno paralisala.
Okrenula se prema meni, stavila ruku na moje rame i rekla rečenicu koju nikada neću zaboraviti: „Ti si jedini kome mogu vjerovati. On će sve poricati. Treba mi tvoj glas.“
U tom trenutku, vrata su se naglo otvorila. Njen muž je ušao, noseći torbu preko ramena, iznenađen što nas vidi zajedno.
Pogledao je nju, pa mene, pa opet nju. Oči su mu se suzile. „Šta se ovdje dešava?“ pitao je tonom koji je bio hladniji od svih njegovih poslovnih sastanaka.
A ona je konačno podigla glavu, visoko, ponosno, snažno. Držala je kovertu u ruci kao oružje. „Upravo ono što si zaslužio,“ rekla je. „Sada će sve izaći na vidjelo.“
I dok sam sjedio tamo, između supružnika čiji se svijet raspadao pred mojim očima, shvatio sam da više ništa neće biti isto — ne za njih, ne za mene, ne za bilo koga u ovoj priči.
