Dr. Neven Anđelić sa Regent’s University London za naš list govori o stanju u UK, jačanju radikalne desnice na Zapadu i potezima Milorada Dodika

INFORMACIJE O VALU NASILNIH PROTESTA U UJEDINJENOM KRALJEVSTVU OBIŠLE SU SVIJET. ŠTA SE ZAPRAVO DEŠAVALO OD KRAJA JULA? OTKUD TOLIKO JAKA DESNICA U UK?

– To je nešto što je prisutno u društvu već duže vrijeme. Prisutno je u svim društvima, samo što nije bilo ispoljavano. Razlozi za nedostatak ispoljavanja do sada su bili u funkcionisanju vlasti i nije bilo prilike za takvo nešto. U Velikoj Britaniji je 2016. bio referendum o izlasku iz EU i rezultat tog referenduma je najednom oslobodio duha iz boce. Naime, ljudi koji su glasali za izlazak iz EU, za kreiranje jednog zatvorenog društva koje će biti vrlo odbojno prema potencijalnim imigrantima, shvatili su da su oni u većini, interpretirali su da sada mogu da rade šta žele. I počeli su odmah. Nakon objavljivanja rezultata počeli su incidenti. Čak je bilo nekoliko incidenata sa smrtnim ishodima i od tada je situacija bitno drugačija. Uz to, nekoliko konzervativnih vlada od 2016. do jula ove godine su bile ili čvrsto desne ili radikalno desne.

JASNA PORUKA

Na političkom spektrumu one nisu saveznice, nisu na jednakom ideološkom nivou kao recimo njemački Kršćanski demokrati, kao golisti u Francuskoj. Oni su više desno, oni su najbliži možda Braći Italije Giorgije Meloni. To je jedna čvrsta krajnja desnica. Kada ekstremisti u društvu vide kakva im je vlast, oni očekuju i interpretiraju da je moguće da ispoljavaju nasilne zahtjeve. I to je ono što se desilo. Došlo je do promjene vlasti u Velikoj Britaniji, međutim, to je sami početak nove vlasti, koja je, moram reći, izvrsno reagovala. Po brzom postupku su ti vodeći huligani, ja bih ih tako nazvao, osuđeni.

VIŠE OD 25.000 LJUDI IZAŠLO JE NA KONTRAPROTESTE SA KOJIH SU POSLANE PORUKE DA SU IZBJEGLICE DOBRODOŠLE I DA FAŠIZMU I RASIZMU NEMA MJESTA U UK. MOŽE LI RAZUM PREVLADATI I ZAUSTAVITI ŠIRENJE MRŽNJE, FAŠIZMA, ISLAMOFOBIJE? KOLIKO JE ZA JEDNO MULTIKULTURALNO DRUŠTVO VAŽNA OVAKVA KONTRAREAKCIJA?

– Ona je vrlo bitna, jer pokazalo se da postoje mase koje neće samo nijemo sjediti i posmatrati šta se dešava, već će pokušati nešto da urade, konfrontirat će radikale sa druge strane. To je, iskreno govoreći, za mene došlo kao iznenađenje, jer Britanci su generalno vrlo suzdržani i rijetko će izaći na proteste. Ako izađu, to će biti organizovani protest i šetnja, sa nekoliko govora i to je kraj. Očekuje se onda od državnih struktura da nešto urade. Ovaj put to je bilo u drugačijoj formi i mislim da je poruka bila vrlo čvrsta. To je mene podsjetilo na period prije pet-šest godina i pokret Sardina u Italiji. Tada su se, na isti način, snage koje zagovaraju otvoreno društvo organizovale na masovnim skupovima. I to je nešto što se u drugim društvima povremeno dešava, ali teško je galvanizirati takvu vrstu podrške, jer većina ljudi ustvari su poslušni građani koji ne žele da se uključe u aktivnu politiku.

KAKVE POSLJEDICE OVAKVI I SLIČNI POSTUPCI EKSTREMNIH DESNIČARA IMAJU NA CIJELI SVIJET, A POSEBNO KADA TE DOGAĐAJE POZICIONIRAMO U ODNOSU NA GAZU?

Vrlo je lako mobilizirati mase koje već imaju animozitet prema imigrantima, ljudima drugačije kulture, vjere, a bez obzira na to što se vrlo brzo ispostavilo da je vijest lažna, bilo je prekasno

– Od 1945. do kraja hladnog rata odvijao se sukob dvije ideologije. Jedna ideologija je kolapsirala, a utisak trijumfa je bio da će cijeli svijet krenuti u smjeru liberalne demokratije. Naravno, to se nije desilo. Autoritarne snage su se oporavile u nekim društvima, a neke od tih država danas su vrlo moćne i izazivaju najmoćniju državu na svijetu. Imamo taj sukob već desetljeće, a možda i duže. Unutar liberalnih društava je takođe sukob snaga koje zagovaraju nešto slično, neki autoritarni, barem nacionalistički, oblik vladavine. Oni koriste demokratske metode da bi došli na vlast, a kada ostvare vlast, onda metode više nisu demokratske. Oni čak ne moraju doći na vlast, ali utječu na vladajuće strukture da se pomjere više ka desnici. To je istinski problem, jer neprimjetno se moderna demokratska društva pomjeraju više u desno, postaju više nacionalistička i dolazimo do interpretacije da je na djelu hipokrizija liberalne demokratije.

 

GDJE SU BOSNA I HERCEGOVINA, A POSEBNO BOŠNJACI U SVEMU TOME? ZAŠTO JE ŠUTNJA POSTALA GLAVNO SREDSTVO ODBRANE?

– Postoji jedan element koji se ponekad može interpretirati pozitivno, a to je ta pasivnost građana koji i na nepravdu neće odgovoriti radikalnim stavom. To se interpretira ponekad kao tolerisanje, kao nešto pozitivno. Međutim, ti građani ne čine ništa za sebe. To je problem, jer dijelovi korumpiranih elita na vlasti, ekonomskih i političkih, to onda koriste, skoro bez ikakvih protesta. Društvo u BiH je, nažalost, podijeljeno i reakcije na bilo koji svjetski događaj su bitno različite. Ja sam to vidio u Sjevernoj Irskoj, gdje protestanti podržavaju Izrael, a katolici Palestince. I u BiH je isti slučaj. Vidljivi su veliki iskazi solidarnosti u bošnjačkom etničkom tijelu sa Palestincima, dok se iz krugova političkih elita bosanskih Srba iskazuje podrška Izraelu, Rusiji. Drugi element je pitanje identiteta Bošnjaka i koliko je islam važan za etnički identitet Bošnjaka. Tu postoje razne interpretacije. A na koji način to može da se iskoristi u pozitivne svrhe ili je moguće da neki zagovornici to koriste u negativne svrhe, to je sada raskršće društva u BiH, a posebno Bošnjaka.

SHODNO SVEMU OVOME, ŠTA NAS SVE, I OVDJE U BIH I U UK, CIJELOJ EVROPI, OČEKUJE U BUDUĆNOSTI? KAKO NAPRIJED, KAKO PREVAZIĆI TRENUTNE PROBLEME?

– Nažalost, rješenja nema. Ja se nadam da bi ekonomskim sredstvima bilo moguće da se umrtve te snage, jer radikalne nacionalističke snage se mobiliziraju kada je neki ekonomski problem u društvu. Ljudi nemaju izbora kada su razočarani ponašanjem liberalnih elita koje su na vlasti skoro od kraja Drugog svjetskog rata u većini demokratskih zemalja Evrope. Dio tih elita je korumpiran i onda ljudi reaguju. Nemaju alternativu. Izborni sistemi su kreirani tako da je nemoguće nešto promijeniti kroz sistem i izlazi se na ulice. Ekonomskim progresom je moguće smiriti te tenzije. Mislim da je to takođe moguće i u BiH, međutim, potrebne su drastične promjene u ustavnim rješenjima, izbornim zakonima i u organizaciji države.

SVE VRIJEME GOVORIMO O JAČANJU DESNICE NA ZAPADU. NIJE TAJNA DA MILORAD DODIK POLAŽE NADE U POBJEDU DONALDA TRUMPA NA IZBORIMA U SAD-U. JE LI NJEGOVA NADA UZALUDNA I ŠTA BI TRUMPOVA POBJEDA DONIJELA ZA CIJELI SVIJET, ALI I ZA BIH?

– Donijela bi totalnu neizvjesnost. Jer način kako se vlada u Trumpovoj interpretaciji je da on sam odlučuje sve što želi. On je bio u šoku kada je vidio da demokratske institucije sistema u SAD-u ne dozvoljavaju takvu vrstu vladavine. One su sačuvale demokratiju u SAD-u tokom četiri godine njegovog mandata. Ukoliko se vrati, nisam siguran da će to biti tako uspješno i bit će bitnih promjena. Sa druge strane, 1999. u Austriji su izbori proizveli situaciju gdje su tri političke partije – dvije koje se tradicionalno uvijek smjenjuju na vlasti i treća vrlo radikalno-nacionalistička – osvojile jednak broj glasova. Prvi put se desilo da su ekstremni nacionalisti uključeni kao manjinski partner u Vladi. EU je, a Austrija je kratko prije izbora postala članica, bojkotovala Austriju u toj situaciji. To je bilo samo četvrt stoljeća ranije, a sada su takve vlasti u više zemalja EU. Dodatno, takve političke partije su vrlo utjecajne. One podržavaju politiku kakvu zagovara recimo Milorad Dodik, koja je vrlo nacionalistička.

OPASNOST JE PRISUTNA

On može ostvariti ono što zagovara, obećava svojim pristalicama, glasačkom tijelu, jedino u slučaju promjena geopolitičkih odnosa. Podrška koja bi došla iz SAD-a, koju već ima iz Rusije, ili ona koja dolazi iz nekih zemalja EU poput Mađarske – to su načini na kojima on vidi da bi moglo doći do promjene granica. A granice u Evropi se nisu mijenjale osim nasilnim putem. To je opasnost koja je prisutna. Dodik nema kapacitet da upotrijebi silu da bi ostvario svoje nakane. Međutim, međunarodna podrška nekih elemenata – ukoliko bi oni osnažili – mogla bi kreirati situaciju gdje bi on to mogao da pokuša, istinski, a ne samo verbalno da da još jedno obećanje koje se, naravno, neće ispuniti.

RELATED ARTICLESMORE FROM AUTHOR