Da bi nam navodnu krivicu navodno oprostili i dodali, kao Vučić u Tivtu, kako Crnu Goru “mnogo voli”.
Oca mu jebem. Jesmo li se polomili da objasnimo kako krivica za genocid nije kolektivna, kako Srbi nisu genocidan narod, jer kolektivna krivica ne postoji?
I šta smo dobili? Vučića i Dačića koji nam u lice nabijaju navodnu kolektivnu krivicu za Kavački i Škaljarski klan. Dobili smo tezu da su Crnogorci kriminalan narod. Zamislite vrisku i paniku koja bi nastala da je bilo ko od Crnogoraca izustio ono što je nama rekao Dačić: recimo, da svako selo u Srbiji ima nekoga ko je činio genocid na Drini? Da je neko, kao što su oni nama poručili da u Srbiju izvozimo kriminal, rekao kako Srbija u okruženje izvozi genocid i etničko čišćenje?
No ovaj tekst je nastao zbog drugoga.
Zbog pitanja: zašto Vučić i srpski državni vrh Crnoj Gori neprekidno nabija krivicu. “Šta je Srbija učinila protiv Crne Gore”? Onda: “Je li Srbija uzela 14 odsto od teritorije Crne Gore. Je li glasala negdje za to da se uzme 14 odsto teritorije Crne Gore?” Potom: “Ali u tim dobrim odnosima nećemo da budemo džak za udaranje koji možete da mlatite kako stignete, a da vam niko nikad ništa ne odgovori. Džak koji možete da lupate, a da mislite da smo bezubi, nespososbni i da smo neko ko se uplašio vaših laži”.
Da bi nam navodnu krivicu navodno oprostili i dodali, kao Vučić u Tivtu, kako Crnu Goru “mnogo voli”.
Evo: https://www.cdm.me/politika/vucic-tvrdi-da-nikada-nece-rusiti-crnu-goru-pa-se-obrusio-na-novinara-malo-se-upristoji-nemoj-da-me-provociras-kosovo-je-teritorija-srbije/
Vučićeva pasivno-agresivna strategija je mudra. U biti, ono što Vučić poručuje je da je Crna Gora dužna Srbiji, ali taj dug ne uvažava. Ipak, Srbija je spremna da dug oprosti. Zašto je to Vučiću važno, čemu ta podmukla agresivna strategija?
Evo ovako.
Nietzsche je tvrdio da je odnos dužnik/povjerilac temeljni društveni odnos.
Prihvatimo li tu hipotezu, ukazaće nam se da je:
moral zajednice katalog onoga što dugujemo drugima,
tradicija ono što dugujemo precima,
porodica u kojoj smo rođeni ono što dugujemo roditeljima,
crkva upravitelj onoga što dugujemo Bogu,
patriotizam ono što dugujemo državi-naciji,
ekonomija ono što dugujemo lihvarima,
ekologija ono što dugujemo Majci Prirodi,
sam život ono što dugujemo Bogu, Prirodi, providnosti, slučaju…
a politika čuvar sistema u kojem može biti promijenjeno sve – osim temeljnog dužničko-povjerilačkog odnosa: dakle ništa.
K vragu: pa što je onda, osim otplate duga, smisao života? Mislim, osim proizvodnje još dugova koje ćemo na vrat natovariti svojoj djeci?
Primjećujemo da je odnos dužnik/povjerilac pun posrednika, upravitelja duga koji nastupaju kao zastupnici interesa povjerioca. Crkva je tek najočitiji primjer. Isus umire za nas i tako nas oslobađa, nakon čega dugujemo jedino Crkvi, koja nas upozorava da otpis duga nije besplatan – dužni smo naime onima koji zastupaju Onoga koji nas je razriješio dugova. Akademije nauka i umjetnosti i ostale institucije nacionalne kulture pojavljuju se kao upravitelji tradicije. Vojska se tradicionalno pojavljuje kao upravitelj duga državi-naciji, dok u mirnodopskim uslovima njen posao preuzima klasa političkih predstavnika. Da ne pominjemo Superego, koji je najbrutalniji utjerivač duga: ma koliko krivice osjećali, ma koliko kajanjem kamata otplatili, glavnica duga ostaje netaknuta (štaviše: što se više kajemo, to je krivica veća), a sam iznos onoga što dugujemo nepoznat, premda očito – beskrajan. Pitanje duga je, očito, konstitutivno ne samo za naša društva, nego i našu ličnost.
Zastupnici duga rado ističu da smo slobodni. Ne samo da nas je oslobodio Isus, nego nam slobode jamče i Ustav i zakoni, slobodarska tradicija, te napokon sama vojska, kao posljednja linija odbrane naše slobode. Konačno, slobodni smo izabrati svoga lihvara: izbor banke u kojoj ćemo uzeti kredit je raskošan i samo naš.
Stižemo do odgovora: zašto nam Vučić na nos nabija navodni dug, koji je on u svojoj beskrajnoj dobroti spreman oprostiti? Zato što je očito da onaj koji dug otpisuje posjeduje moć, kao i da sam otpis duga funkcioniše kao potvrda te moći, nipošto kao njeno (samo)ukidanje: njegova suverena volja nas duga oslobađa, što dakako ne znači da u dug ponovo nećemo zapasti. Ovdje valja parafrazirati Schmidtovu definiciju suverenosti: vladar je onaj koji proglašava otpis duga.
Onaj ko ima moć da ti otpiše dug tvoj je istinski vladar.
Ni Vučiću ni Srbiji ne dugujemo ništa. Naprotiv. Oni su strana koja krade crnogorsku kulturu i istoriju. Ne: to nije kulturalna aproprijacija. To je klasična krađa. To što u crnogorskoj vazalnoj i submisivnoj vlasti nema nikoga ko bi se to usudio reći ne mijenja na stvari.
Ne derite se i ne glumite uvrijeđenost. Sve je ok. Mnogo vas volimo i opraštamo vam.
