Redakciji portala Crna-Hronika javio se Bajro Kamberović koji je želio sa javnosti podijeliti svoju tužnu priču. Kako kaže, život ga nije mazio i pazio a na svojoj koži doživjeo je veliku nepravdu.
Bajro tvrdi da je sve počelo 1982-te godine kada se razveo sa suprugom koja je nedugo zatim otišla u izbjeglištvo u Austriju sa njihovom tada maloljetnom kćerkom.
“Odmah se udala za Švabu i nikad više dijete nisam vidio. Sve su uradili u dogovoru sa policijom kada je neko krivotvorio moj potpis i dijete dobilo pasoš. Oteli su mi dijete i pobjegli iz BiH. Tako da nemam kontakta sa djetetom nikad.
Dijete sam prilikom razvoda dobio na svoje ime. Ali je radnica iz socijalnog rada Azra M. i sutkinja Azra J. prepisale su dijete njoj. Pošto je ona došla iz Austrije sa parama, podmitila sve što se može podmititi, pa i službenike koji su mojoj Ameli izdali pasoš bez mog odobrenja i potpisa.
To je bilo 1982. godine, da bi kada se zaratilo u bih 1992. godine otišla u Austriju sa djetetom i nikad ih više nisam vidio u životu.
Onda opet počinje moja agonija. Bivša supruga je tražila na sudu bračnu stečevinu odnosno da uzme ono što meni pripada.
Sutkinja Mihajla Jovanović iz Tuzle je na prvom ročisti oslobodila me optužnice u potpunosti. Da bi se našao Akif K. sa sudijom Minom G. iz Kaknja, pokrenuo novi sudski proces i oduzeli mi očevo imanje i još mi dali da platim 5.600 KM sudskih troškova i to u mjesec dana.
Napominjem opet da je tužiteljica u Austriji već 31. godina. Vjerovatno je i ove potplatila ovdje kako bi dobila ovu presudu. Moj otac Sulejman je 1989. godine sklopio darovni ugovor i svom sinu darovao svoje nekretnine označene kao k.č.br 898 pašnjak zv. “Drmovina” u površini od 403 kvadrata upisana u Đurđeviku.
Tu kuću su mi oduzeli. Pitam se, ima li pravde u ovoj državi?
