Puno toga je rečeno o nedavnom Svesrpskom saboru u Beogradu. Analogije sa dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji pred njen raspad su neminovne. Milošević je po svaku cijenu htio da zaštiti navodno ugrožene Srbe ma gdje živjeli. Sada to isto radi i Vučić. Bivši haški optuženik je organizirao tzv “događanja naroda” vodajući plaćene i ucjenjene mitingaše od Kosova Polja, preko Knina, pa sve do Ljubljane, piše Damir Rastoder za Istragu.
Za sada ih Vučić još nigdje ne vodi, već ih po potrebi dovodi u Beograd.
Ali, kao što rekosmo, ZA SADA. I tada i sada cilj je isti: ohrabriti i homogenizirati svoje i uplašiti i demoralizirati one druge. Milošević je tada imao svoje Martiće, Babiće, Karadžiće, Bulatoviće, a aktuelni srbijanski predsjednik kao svoje instrumente unutrašnje destabilizacije susjednih država koristi Dodika, Mandića, Kneževića i druge dajkoviće i stanivukoviće.
Kako bez djevera svadba ne biva, tu je, u oba slučaja, SPC koja daje moralnu, duhovnu, ideološku i objediniteljsku platformu za čitav velikodržavni projekat. Naravno, neizostavni dio cjelokupnog plana je medijska priprema i indoktrinacija već sluđenog i prepariranog puka.
Milošević je u tom pogledu bio malo dijete u odnosu na Vučića. Doduše, tehnološki napredak mu je omogućio da koristi više sredstava komunikacije nego što se to moglo prije više od 30 godina.
U trenucima kada je zvanična politika Beograda pripremala svoj ratni pohod na bivše jugoslovenske republike, na međunarodnom planu se rušio Berlinski zid, a samim tim i bipolarni poredak koji smo to tada poznavali.
Sada, također, prisustvujemo promjeni međunarodne paradigme, sa jačanjem Kine i Rusije i slabljenjem SAD i EU, sa porastom autoritarizma i krizom liberalne demokratije, sa čestim ekonomskim i finansijskim krizama i vrlo rijetkim, novim političkim idejama i konceptima. Ako tome dodamo rat u Ukrajini i genocid koji se sprovodi nad Palestincima, onda je slika globalnog svijeta, pa i međunarodnog poretka više nego sumorna. Ruku na srce, u tom vaktu imali ste zvučna politička imena na čelu mnogih država, od Helmuta Kola, preko Mejdžora i Miterana do Klintona.
Danas imate dva starca koja se takmiče na američkim predsjedničkim izborima, blijedunjave i politički oslabljene Šolca i Makrona, a mislim da 95% građana u BiH i regiji i ne znaju ko je premijer Velike Britanije. Dakle, kada sve poslažete, jasno je da su prilike, u mnogo čemu gore nego što su bile devedesetih godina.
Srazmjerno tome i rastu opasnosti za reprizu tog scenarija, naravno, u nesto drugačijem i reduciranijem obliku.
Međutim, jedna meta je ostala ista. To je Bosna i Hercegovina.
I Milošević je najviše svojih vojnih snaga skincetrirao upravo u Bosni, kao što je sve svoje političke i druge resurse Vučić trenutno uperio prema nama. Miloševiću je dio Bosne bio potreban kao teritorijalna kompezacija za evidentni vojni poraz u Hrvatskoj, baš kao što je i Vučiću potrebna Rs kao kompezacija za izgubljeno Kosovo.
Svesrpski sabor je samo potvrdio da Rs, a ne Kosovo, postaju pitanje svih pitanja za zvanični Beograd. Jedino šta je opasnije od usvojene Deklaracije na spomenutom saboru je njeno minimiziranje i krivo čitanje. Ili pak, svođenje cijelog performansa na jeftinu nacionalističku predstavu, folklorni performans ili Vučićevu potrebu za dodatnom ličnom propagandom.
To su samo sporedni i nus-efekti, jednog jako opasnog scenarija u najavi. Pažljivo čitanje Deklaracije, između redova, jasno pokazuje da Srbija želi biti mala Rusija na Balkanu od koje zavise i mir i stabilnost u regiji.
