U jeku napada na Slobodnu Bosnu od strane Aleksandra Vučića i njegovih omiljenih tabloida iz Beograda, koji Slobodnu Bosnu etiketiraju kao “islamističku“ i “džihadističku“, hajci se iz Bosne i Hercegovine pridružio Slobodan Šoja, koji sebe voli titulirati kao “bivšeg diplomatu“. Istovremeno, ne voli baš da ga se podsjeća da je bio šef kabineta Nikoli Špiriću (u vrijeme kad je on bio predsjedavajući Vijeća ministara BiH), a pogotovo voli “zaboraviti“ da je bio jedan od posmatrača na referendumu koji je održan o tome da li su građani u dijelovima okupiranih ukrajinskih regija Herson, Zaporožje, Donjeck i Lugansk za pripajanje Rusiji. Referendum su okupatorske ruske snage održale u Ukrajini, što je jasno impliciralo na čijoj je Šoja strani – agresorskoj, ruskoj.
N1 je tada objavio: “Važno je istaći i to da je Milorad Dodik (SNSD), član Predsjedništva BiH nakon sastanka sa Vladimirom Putinom, ruskim predsjednikom, u jednoj od izjava najavio da postoji mogućnost da neko iz RS bude posmatrač na referendumu. Podsjetimo i to da je Dodik jedan od rijetkih političara koji svesrdno podržava Putina i koji je bio za održavanje navedenog referenduma.“ (https://n1info.ba/vijesti/bivsi-bh-ambasador-bio-strani-posmatrac-na-referendumu-za-pripojenje-rusiji/)
Najgora kletva
Povod za napad na Slobodnu Bosnu “bivšeg diplomate“ bio je tekst Emira Kusturice u kome on izražava protivljenje iskopavanju litija u Srbiji objavljen na ruskom portalu Russia Today (finansira se iz ruskog budžeta) koji objavljuje na srpskom jeziku, a koji je u Evropskoj uniji zabranjen nakon ruske agresije na Ukrajinu. Što bi, valjda, svaki pa i bivši diplomata trebao znati.
No, ono što je zasmetalo ovom “bivšem diplomati“ bio je upravo naš komentar da je Kusturica “vrlo blizak ruskom režimu“. Po Šoji je bilo dovoljno reći se radi o “poznatom srpskom režiseru rodom iz Sarajeva“, kako ga po njemu očito treba predstavljati, a naš komentar bio je Šoji dovoljan da Slobodnu Bosnu (bez ikakvih argumenata ili, ne daj Bože, dokaza) etiketira kao “poznati bosanski portal odavno blizak Bakirovom režimu“, što je kako on dobro zna “najgora kletva“ u Sarajevu – jer kad si Bakirov, onda si, je li, najgori.
Ovom objavom Šoja je u svom dobro poznatom “diplomatskom stilu“, koji pažljivo njeguje od kada nije politički angažiran, pokušao sebe predstaviti kao velikog liberala i borca za građanska prava (jer on podržava proteste protiv iskopavanja litija) i “oprati“ Kusturicu (i sebe) od rusofilstva, a usput se dodatno dodvoriti onima kojima je i inače omiljeni “bivši diplomata“, ali i “nezavisni analitičar“ koji ne propušta ni jednu priliku da se javno pojavi i s “diplomatske visine“ pljuje po kome hoće.
A kao pravi, “nezavisni intelektualac“ i, je li, “bivši diplomata“, Šoja se ne susteže pričati ni o čemu, pa tako ni o prošlosti u kojoj su nas, po njemu, zavadili svi političari, a naravno svi su isto krivi, stati u zaštitu nevinih žrtava, jer su i žrtve sve iste, pri čemu se mudro ne upušta u objašnjenja okolnosti stradanja tih žrtava ili Miloševićevih planova o velikoj Srbiji, iz prostog razloga što za njih ravnotežu ne može naći u Sarajevu, jer je ne postoji.
I tako godinama Šoja perfidno relativizira priču o prošlosti i sve što je utvrđeno pred međunarodnim sudovima UN-a. Kako je već ekspert za međunarodnu politiku i međunarodno pravo “bivši diplomata“ nam je objasnio i kako treba rezolucija za Srebrenicu, ali i kako ona ništa ne znači, kako UN priznaju genocid u Srebrenici ali im je rezolucija o Srebrenici pranje za Gazu, kako su srpski političari trebali to podržati, ali je rezolucija (po Šoji napisana trapavo i dosadno, dok je preambula nebitna) u BiH izazvala “neugasive strasti“… I sve tako redom (kao i obično): toplo-hladno što je, složit će se svi upućeni, prepoznatljivi stil dobrih obavještajaca. Ali je, rezolucija o Jasenovcu u redu, a nije u redu hrvatska diplomatska nota prema Aleksi Bečiću… I tako godinama, uz aplauze naivnih kojima su toliko dosadile nepravde, laži, poniženja, nesigurnost, teška ekonomska situacija… da u haosu u kome je BiH (nimalo slučajno) ne prepoznaju pojedince “opasnih namjera“ koji im s bijelim ovratnikom i u rukavicama serviraju sve ono što im Dodik (i Vučić) surovo rade.
No, vratimo se “poznatom srpskom režiseru rodom iz Sarajeva“. Za razliku od Šoje, koji ima potrebu panično prikrivati svoje rusofilstvo, srpski režiser iz Sarajeva to otvoreno radi. U jeku ruske agresije na Ukrajinu Kusturica je išao kod Putina, o čemu nas je RTRS izvijestio: “Kusturica je tokom razgovora uporedio hrvatske ustaše i ukrajinske banderovce, a Putin je prokomentarisao da je takvo poređenje legitimno. Putin je takođe istakao da se Kusturičine ocjene događaja u Ukrajini poklapaju sa njegovim procjenama, a da su dešavanja u Srbiji i Ukrajini veoma slična.“
Ne zaboravimo i da je Kusturica 2022. postavljen na mjesto direktora Centralnog pozorišta ruske armije, a ponudu je dobio direktno od tadašnjeg ruskog ministra odbrane Sergeja Šojgua. Uz to, kao omiljeni ruski autor ima svoju emisiju (Moj život) na Sputniku, još jednom ruskom mediju na srpskom jeziku koji se finansira iz budžeta Ruske Federacije, dakle državnom mediju.
Otkud potreba kod Šoje da “poznatog srpskog režisera“ brani od Slobodne Bosne kad ona napiše da je Kusturica blizak ruskom režimu?
Ne može se ne primijetiti da od dogovora Aleksandra Vučića s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom o iskopavanju litijuma u Srbiji, ruski mediji svakodnevno pokazuju “zabrinutost“ za građane, a Sputnik je čak “saznao“ da “zapadne službe pripremaju masovne nerede u Srbiji“ o čemu su i najviše predstavnike srpske Vlade “zvaničnim kanalima“ obavijestile “specijalne službe Ruske Federacije“ s upozorenjem o pripremi “masovnih nereda i pokušaju državnog prevrata i likvidacije predsjednika Aleksandra Vučića i najviših državnih funkcionera“. A onda je Vučić “potvrdio saznanja Sputnika“.
Iskorišteni Kusturica
Kusturicu su ruski mediji iskoristili tek kao balans (i zamazivanje očiju) u porukama koje šalju Vučiću: nema približavanja Zapadu, pa čak ni iskopavanjem i preradom litijuma. I nije prvi put da ruski mediji to rade, na svaki Vučićevi najmanji iskorak prema Zapadu uslijede jasne (ruske) poruke.
No, Šoja je, taj “dobri potez“ Kusturice koji podržava demonstrante prokomentirao kao zlobu i zlonamjernost Slobodne Bosne da poveća “sumnju da iza protesta stoje Rusi“, čega ni u naznakama nema u našem tekstu. Zašto je Šoja imao potrebu (ili zadatak) ukazati na ključnu stvar: Rusi nemaju ništa s protestima u Beogradu i ne pokušavaju rušiti Vučića, što je vrlo indikativno.
Šoja je na kraju komentiramo kako u BiH nema ni jednog slobodnog i nezavisnog medija kome bi on mogao “jednostavno“ objasniti o čemu se, zapravo, radi. Bivšem ambasadoru preporučujemo da se obrati “nezavisnim“ ruskim medijima u Srbiji ili Vučićevim tabloidima.
Na kraju ga moramo podsjetiti: taj “Bakirov portal“ je jedini koji mu je dao priliku da objasni šta je radio na (ruskom) referendumu u Ukrajini na čemu nam je bio beskrajno zahvalan. Tada nismo bili “Bakirovi“. To smo postali, očito, onda kad smo počeli oštro kritizirati politiku Beograda, na čelu s Vučićem, prema Bosni i Hercegovini. U čemu ćemo i nastaviti. Koliko je Slobodna Bosna Bakirova to pokazujemo svakodnevno našim objavama i samo neko krajnje zloban i zlonamjeran u ovom trenutku velikih napada iz Beograda može reći za naš portal da je “Bakirov“. Nemamo potrebu nikome ništa dokazivati jer to dokazujemo našim pisanjem. No, može li Šoja dokazati da nije Putinov i Vučićev(š)pijun?
(“SB”)
