Godinama sam bila ona osoba koja uvijek stavlja druge ispred sebe. Ugađala sam rodbini i prijateljima, nastojeći biti najbolja moguća verzija sebe prema njihovim standardima. Kad god bi netko zatražio pomoć, tu bih bila, spremna žrtvovati svoje vrijeme i energiju da bih im udovoljila. Ipak, negdje na tom putu, izgubila sam sebe.
Moja priča počinje kao i mnoge druge. Odrasla sam u obitelji gdje se cijenilo zajedništvo i nesebičnost. Roditelji su me učili da je važno pomagati drugima i biti tu za svoje bližnje. U početku, to mi nije smetalo. Voljela sam osjećaj da sam korisna i da me drugi cijene zbog moje pomoći. No, kako su godine prolazile, počela sam osjećati težinu očekivanja koje su drugi imali od mene.
Prijatelji su me zvali najboljom prijateljicom jer su znali da se na mene uvijek mogu osloniti. Bila sam tu za svaki njihov problem, svaku sitnicu koja im je bila važna. Ali, kad sam ja trebala podršku, često bih ostala sama sa svojim mislima. Moja dobrota bila je shvaćena zdravo za gotovo.
Konačno, nakon puno godina, odlučila sam da je vrijeme da počnem misliti na sebe. Počela sam odbijati zahtjeve koji su me iscrpljivali i učinila sam sebe prioritetom. U početku, osjećala sam se krivom, no ubrzo sam shvatila koliko je to bilo potrebno za moje mentalno zdravlje.
Reakcije su bile neočekivane. Oni koji su me nekoć hvalili i cijenili, počeli su se ponašati kao da sam postala najgora osoba na svijetu. Činjenica da sam rekla “ne” bila je nezamisliva za njih. Počele su se širiti priče o tome kako sam se promijenila, kako sam postala sebična i hladna. Ljudi su me izbjegavali, a neki su me otvoreno kritizirali.
Bilo je bolno gledati kako se odnosi koje sam gradila godinama raspadaju. No, s druge strane, osjetila sam olakšanje jer sam napokon bila slobodna. Slobodna da budem ono što jesam, bez pritiska i očekivanja drugih. Naučila sam da ne mogu kontrolirati mišljenja drugih, ali mogu kontrolirati kako se prema njima odnosim.
Danas živim život u skladu sa svojim vrijednostima. Imam manje prijatelja, ali oni su iskreni i podržavaju me bezuvjetno. S rodbinom sam uspostavila jasne granice i više se ne osjećam dužnom ugađati im. Možda nisam više ona koju svi vole, ali sam napokon osoba koja voli sebe.
Moja priča nije jedinstvena. Mnoge žene prolaze kroz slične situacije, nastojeći balansirati između vlastitih potreba i očekivanja drugih. Važno je sjetiti se da je u redu reći “ne” i staviti sebe na prvo mjesto. Jer na kraju dana, jedina osoba s kojom moramo živjeti cijeli život smo mi sami.
odmorimozak
