Radna je nedjelja u Republici srpskoj, posebno za kadrove SNSD-a, od prvog čovjeka ove stranke Milorada Dodika, pa preko Staše Košarca, Sanje Vulić i Radovana Kovačevića, prvih jurišnika, koji se smjenjuju u medijima i obračunavaju sa Crnogorcima, političarima iz Federacije, Evropskom unijom…
Širok je spektar izjava u kojima, gle čuda, svi nađu nešto zajedničko, a to je protjerivanje Srba iz Sarajeva!
Tako je Vulić, na sebi svojstven način, govorila o Sarajevu kao arapskoj kasabi!
„To više nije ni čisto bošnjački grad, već arapska kasaba u kojoj važe ‘zakoni radikalnog islama’, u kojem je arapski jezik prisutniji nego i engleski”, kazala je Vulić za Srnu.
Ona je tako poručila Elmedinu Konakoviću da kad “nađe vremena” prošeta Sarajevom i vidi na šta danas liči ta kasaba u kotlini, podno Trebevića.
“Podvale, obmane i dezinformisanja su matrica koju Konaković i njegovi prethodnici njeguju otvoreno bez uvijanja od devedesetih godina prošlog vijeka, a mogu slobodno reći u daljoj istoriji to su radili umotano i perfidno”, naglasila je Vulić.
I u svakoj njihovoj objavi u kojoj žele Sarajevo prikazati nekim čudovištem i gradom tame i stigme, te onim gradom iz kojeg su ‘protjerani Srbi’, nikada nisu uspjeli dokumentima dokazati svoje tvrdnje, piše novinska agencija Patrija.
Naravno, kada takvi dokumenti ne postoje. Ali su eto oni uvjereni da više puta ponovljena laž postane istina.
A, kako je danas Ahmed Kulanić predočio dio dokumentacije iz arhiva institucija RS-a i VRS-a o naredbama za prisilnu, sistemski organizovanu i pripremljenu migraciji vlastitog naroda i firmi, valjalo bi zaviriti i u Hašku dokumentaciju koja također obiluje sličnim dokumentima.
Danas objavljujemo naredbu SDS-a iz 1991. godine.
U toj naredbi između ostalog stoji da sve mlađe ljude od 40 godina treba iz civilne zaštite prevesti u teritorijalnu odbranu, a istu pretpočiniti korpusu kao ratne jedinice.
Cijela naredba je priprema za rat i to 1991. godine u oktobru, dok je Sarajevo spavalo ‘snom pravednika’.
Tada se već planiralo preuzimanje vlasti u javnim preduzećima, Pošti, SDK-a, banci, sudstvu i obavezno sredstvima informisanja.
Nije danas 1991. godina i nije Dodik SDS, ali je po ovim prioritetima sličnog djelovanja i danas. U republici srpskoj je preuzeo sredstva informisanja, a ona koja nije uspio staviti pod svoju kontrolu slat će u zatvor, nakon zakona kojeg je usvojila njegova NSRs.
Dakle, vrlo se lako izvlači zaključak kako je došlo do raseljavanja Srba iz Sarajeva i kako je Dodikova politika danas potpuno identična onoj SDS-ovoj iz 90-tih godina.
Problem je što je Dodik u blagoj prednosti u odnosu na mrski mu SDS, jer je na državnom nivou, zahvaljujući preslaboj probosanskoj politici ovladao značajnim resursima i oblastima, kao što je sigurnost.
Ne tako davno Dodik je govorio da u Sarajevu živi više Kineza nego Srba. Danas mu Kinezi nisu na pameti, jer egzotičnije je Sarajevo proglasiti muslimanskim gradom, ne bi li tako uz Orbana dobio još nekog evropskog islamofoba za podršku njegovoj secesionističkoj politici.
U svoje kalkulacije nikako da ugrade više hiljada Srba koji svaki dan dolaze u Sarajevo na svoje poslove i to iz Republike srpske, i bez problema zarađuju svoje plaće. Čak više, iako državni službenici, bez imalo stida i poštivanja zakona odlaze na stranačke skupove usred radnog dana, a da nikad ni disciplinski ne odgovaraju za to.
A, ako žele komparirati brojeve neka uzmu za primjer Banja Luku gdje po popisu iz 2013. živi 7.680 Bošnjaka. Prema popisu iz 1991. bilo ih je 28.500.
I danas ne zauzimaju čelne pozicije institucija u Rs-u, niti imaju pravo da im djeca uče maternji jezik.
Stoga bi Dodik i njegovi jurišnici za početak morali shvatiti da nismo u 1991. godini, a da im se i neće šutjeti, jer presude su na našoj strani. Jednom Karadžić nije ozbiljno shvaćen kada je iz parlamentarnih klupa urlao da će ‘muslimanski narod odvesti u nestanak’, njegovi dvojnici i sljedbenici politika secesionizma shvataju se duplo ozbiljnije, jer koga zmija ujede i guštera se boji!
