data-nosnippet>
Zovem se Helen. Skoro pola vijeka, bez izuzetka, na svoj rođendan oblačila sam isti kaput, namještala karmin i polako hodala do starog restorana na uglu ulice. To mjesto nije bilo posebno zbog hrane, već zbog njega. Tamo sam upoznala Pitera, mog jedinog pravog ljubavnog izbora, čovjeka za koga sam vjerovala da znam sve.
Te večeri davno, bio je nervozan, prosipao kafu i izvinjavao se više nego što je trebalo. Sjeo je preko puta mene, nasmijao se i rekao: „Ako ikada dođeš ovdje ponovo, svake godine, ja ću te naći.“ Sudbina mu tu šansu nikada nije dala.
Zato sam tog jutra, kada sam ušla u restoran, stala kao ukopana. Na njegovom mjestu sjedio je mladić, možda dvadeset i pet godina star. Nervozno je gledao na sat i stezao malu kovertu kao da mu je posljednja stvar na svijetu. Čim me ugledao, naglo je ustao.
„Gospođo… vi ste Helen?“ pitao je drhtavim glasom. „Jesam“, odgovorila sam zbunjeno. Bez riječi mi je pružio kovertu na kojoj je moje ime bilo ispisano rukopisom koji mi je u sekundi zaledio krv. A onda je otvorio usta i počeo da govori — i svaka sljedeća riječ rušila je sve što sam vjerovala da znam o svom životu.
Ruke su mi se tresle dok sam uzimala kovertu. Mladić je ostao da stoji ispred mene, kao da se plaši da sjedne dok ne završi ono zbog čega je došao. Primijetila sam da su mu oči bile iste boje kao Piterove — ona topla, umirujuća nijansa koja te natjera da slušaš, čak i kada ne želiš. „Molim vas… sjednite“, rekla sam, i tek tada shvatila koliko mi je glas slab.
Sjeo je pažljivo, kao da je to mjesto sveto. Duboko je udahnuo. „Zovem se Daniel“, rekao je. „I cijeli život znam za vas, iako vi niste znali za mene.“ Te riječi su mi udarile u grudi jače nego ikakva istina za koju sam mislila da sam spremna. Otvorila sam kovertu polako, bojeći se da ne pokidam papir, kao da bih time mogla pokidati i sjećanja.
Unutra je bilo pismo, požutjelo od vremena, sa datumom od prije gotovo pedeset godina. Prepoznala sam Piterov rukopis odmah. Isti nagib slova. Ista navika da podvuče riječi koje su mu bile važne. „Ako ikada budeš ovo čitala“, počinjalo je pismo, „znači da nisam imao hrabrosti da ti kažem istinu dok sam bio živ.“
Daniel je spustio pogled dok sam čitala. U pismu je pisalo da je, prije nego što me upoznao, Piter imao kratku vezu sa ženom koja je ostala trudna. Ta žena je ubrzo oboljela, a dijete je dato na usvajanje. Piter je godinama pokušavao da sazna gdje je dječak završio, ali bez uspjeha.
„Nisam ti rekao jer sam se bojao da ću te izgubiti“, pisalo je dalje. „Ali nikada nisam prestao da tražim.“ Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam prestajala da čitam. Piter je, pred kraj života, saznao istinu. Daniel ga je pronašao. Upoznali su se u tajnosti, jer Piter nije imao snage da sruši život koji smo zajedno gradili.
Daniel je tada konačno podigao pogled. „Upoznali smo se tri puta“, rekao je tiho. „Bio je već bolestan. Govorio mi je o vama. O restoranu. O obećanju.“ Srce mi se steglo. „Zato si danas ovdje“, šapnula sam.
Klimnuo je. „Rekao mi je da, ako ikada dođe dan kada vas više ne bude mogao dočekati, ja treba da sjednem na njegovo mjesto. Samo jednom. Da vam predam pismo. I da vam kažem… da vas je volio do posljednjeg daha.“
Suze su mi klizile niz lice bez srama. Nije to bio osjećaj izdaje. Bio je to osjećaj nečega izgubljenog, ali i nečega čudesno vraćenog. Dio Pitera koji nisam znala da postoji — ali koji je bio stvaran. „Zašto sada?“ pitala sam. „Jer mi je danas rođendan“, rekao je. „A on je rekao da je to dan kada ste vi uvijek ovdje.“
Dugo smo sjedili u tišini. Naručili smo dvije kafe, baš kao nekad. Gledala sam Daniela i shvatila da ne gledam stranca. Gledala sam trag ljubavi koji je moj muž ostavio iza sebe. Na kraju je ustao. „Nisam došao da vam uzmem nešto“, rekao je. „Samo da vam dam istinu.“
Uhvatila sam ga za ruku. „Ako želiš“, rekla sam, „sljedeće godine možeš sjesti ovdje opet. Ne umjesto njega. Nego… s nama.“ Nasmiješio se kroz suze. I u tom trenutku, po prvi put nakon mnogo godina, nisam se osjećala sama na svoj rođendan.
