Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)
“Nemojte misliti da Mandić želi Srbe u javnim preduzećima iz neke altruističke ljubavi. Njegova namjera je promjena karaktera građanske Crne Gore, kroz promjenu paradigme i stvaranje nacionalnog ključa kao jedinog metoda upravljanja državom. A cilj mu je napraviti Crnu Goru po uzoru na RS kako poslodavac Vučić zahtijeva.”
Tražimo da naš jezik bude službeni. Sjutra ćemo tražiti da se u javnim službama, policiji i vojsci nađe procenat Srba kakav smo imali na popisu”, kazao je, ne trepnuvši, četnički vojvoda Andrija Mandić, namjerno otvarajući Pandorinu kutiju na kojoj piše “ugroženi Srbi” s podnaslovom “nacionalni ključ”.
Kad čujem da su Srbi ugroženi, ja provjerim podrum
Prije bilo kakve ozbiljnije opservacije, citiraću sarajevskog novinara Boru Kontića, koji je jednom pametno rekao:
“Kad čujem da su Srbi ugroženi, odmah obiđem podrum. Da provjerim uslove za duži boravak. Jednom kad su Srbi bili ugroženi, proveo sam s porodicom četiri godine pod njihovim granatama.”
I jednako tako, Mandić, skupštinski čekićar, traži da se Srbi – pazite, ne sposobni građani, ne edukovani ljudi, ne oni koji znaju svoj posao – nego baš Srbi zaposle u javnim službama po popisnom predlošku. Ovo “rješenje”, koje kombinuje libansku praksu s etnonacionalnim modelom iz entiteta Republika Srpska, a po kojem je nacionalni, da ne kažem nacionalistički, ključ predložak za strukturu državnih institucija, put je u državnu propast.
U potrazi za srpskom ugroženošću
Pisao sam o tome. Prije par godina sam išao na veliko putešestvije po Crnoj Gori – od Ulcinja, preko Boke, pa gore na sjever sve do Bijelog Polja – u potrazi za “srpskom ugroženošću”. Osim srpskih barjaka, ocila sa četiri “S” i posveta Amfilohiju Radoviću, nisam našao tu mističnu ugroženost. Srbe, doduše, nađoh, slobodnije nego igdje – slobodnije nego u Srbiji koju Vučić teroriše, slobodnije nego u Dodikovom RS-u – kako Crnogorcima odriču i jezik, i naciju, i državu, ali ugrožene Srbe – jok.
Pa sam se i tad pitao: koliko Srba je dovoljno Srba i kada je to premalo Srba? Koliko Srba, od institucija do univerzitetskih katedri, treba biti uposleno da bi se neka “svesrpska pravda” zadovoljila? Konstatovao sam: kako bi tek bilo da su Srbi zaista ugroženi, koliko bi se kukalo i lelekalo?!
Dosta je kad je nikad dosta
U međuvremenu sam saznao koliko je to dovoljno Srba. Odgovor je filozofske, a ne statističke prirode i glasi – nikad dosta!
Vidite, kad velikosrbi zajašu na vlast, pojedu – što bukvalno, što figurativno – sve ostale, a onda se okome na druge Srbe koji “nisu dovoljno Srbi”.
Od Banjaluke do Beograda, situacija je identična.
Da bi bio na vlasti, moraš biti Srbin, a ako su oko tebe svi Srbi, moraš biti Veliki Srbin. Ali prvo ide prekrajanje ustava, izmjena jezičkog načela, iako je srpski jezik već u ustavu, zatim zaposijedanje javnih funkcija, promjena ustava s uvoznim biračima i dvojnim državljanstvom, i na kraju izmjena karaktera države – odnosno njena transformacija iz građanske u nacionalnu. Dva potpisa i voila – Crna Gora postaje zajednica naroda.
Nije Mandiću čak ni do Srba
I zato, nemojte misliti da Mandić želi Srbe u javnim preduzećima iz neke altruističke ljubavi. Njegova namjera je promjena karaktera građanske Crne Gore, stvaranjem nacionalnog ključa kao jedinog metoda upravljanja državom.
Kad jedino pravilo bude – bitno je da li si Srbin ili Crnogorac, a ne da li znaš ili ne znaš raditi posao, odnosno da li si stručnjak – tada je Crna Gora definitivno razbijena!
A ka tome se ide.
I prvo će udariti na vojsku, policiju, sektor bezbjednosti, obrazovni sistem, zdravstvo, primarnu zaštitu, komunikacije…
Pa nećete moći imati vodu i struju, komunalije i profesore, nećete moći imati vojsku ni civilnu zaštitu ako se neki fiktivni ikenaba-Srbin ne složi. Vjerujte da znam kako je to!
I ne, nemojte misliti da će čak i Srbi biti sretni zbog ovoga. Oni neće, ali Mandićev šef Vučić, koji je ojadio najviše Srba, itekako hoće!
