Piše: SENAD AVDIĆ
Jedan od slučajeva koji je opterećivao političku scenu, proizvodio latentnu medijsku pažnju Bosne i Hercegovine i drugim jugoslovenskim republikama i prije afere „Agrokomerc“ odnosio se na probleme u mjesnoj zajednici Moševac u općini Maglaj. Sa ovim prilično bizarnim, u početku krajnje lokalnim problemom upoznao sam se prije odlaska na rad u Beograd, tokom 1987.godine. Moj nominalni šef u Republičkoj Omladini Nermin Ruvić bio je član neke radne grupe, komisije, ili kako se već zvala ekipa republičkih političara, delegirana ispred svih važnih političkih subjekata (SKBiH, SSRN BiH, Savez Sindikata, SSO…) da riješi problem koji je nastao u Moševcu. Nakon što sam dobio i pročitao svu dokumentaciju relevantnu za taj slučaj, nikako mi nije bilo jasno kako je on postao ozbiljna, nerješiva politička enigma i tema velikog formata i najšireg značaja.
SEOSKA KRAĐA KAO POLITIČKI PROBLEM
Povod je bio trivijalan i nimalo specifičan za to naselje u centralnoj Bosni. U selu se gradio dom kulture, pa su neke lokalne glavešine otuđile, sebi prisvojile veće količine građevinskog materijala. Dvojica omladinaca, Dževad Galijašević i Hasan Delić su se zvali, tražili su odgovornost tih seoskih lopova, na čiju su stranu, međutim, stali neki utjecajni drugovi sa više razine vlasti, općine Maglaj. Potom su dvojica mladih „zviždača“, boraca protiv korupcije koje je podržavao sve veći broj mještana, bespoštedno prozvali i te općinske vlastodršce, pa onda i one u Sarajevu koji su njih štitili i sve je podignuto na visoki republički nivo. Istovremeno su Galijašević i Delić vješto iskoristili medije u Bosni i Hercegovini, ali i svim drugim republikama, koji su objeručke prihvatili još jednu (anti)korupcijsku poslasticu iz Bosne. Delegacija političara iz Sarajeva je skoro svake nedjelje odlazila na skupove građana u Moševac pokušavajući, pokazalo se nadmeno, tvrdoglavo i netaktično, riješiti problem uklanjajući, kako su smatrali, one koji su ga inicirali, Galijaševića i Delića umjesto da se bave onim koji su krali i njihovim zaštitnicima. Uspjeli su samo proizvesti neproporcionalno veliku jugoslovensku aferu.
Nisam, mada sam bio pozivan, prisustvovao tim maratonskim sastancima u Moševcu, ali sam o njihovom toku i rezultatima redovno bivao informiran ne samo od pomenutog Ruvića, nego i od mog bivšeg šefa „Našim danima“ Emira Habula, kasnije novinara „Oslobođenja“ koji je bio „specijaliziran“ sa Moševac. Skupovi (radnog)naroda u Moševcu predstavljali su autentične i koloritne seoske medijsko-političke performanse kojima je dvojac Galijašević- Delić vješto upravljao. Na dan održavanja zborova i dolaska političara iz Sarajeva i medija iz cijele tadašnje države, obično se radilo o vikendima, stanovnici Moševca su se pripremali kao za najveće praznike; žene su su odlazile u Maglaj „na frizuru“, muževi su oblačili najbolja odijela, djeca su pripremala svoju koreografiju sa podizanjem graje, zviždanjem, ili aplaudiranjem. Na svaki zahtjev „drugova“ iz Sarajeva da se podijeli, izbalansira odgovornost svih aktera ovog slučaja, kao po komandi se dizao narod u seoskoj sali, atmosfera je podsjećala na film „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“, govorili su mi neki od sudinika tih bučnih skupova.
BEOGRADSKE VEZE
Glavne aktere slučaja Moševac, Dževada Galijaševića i Hasana Delića upoznao sam u Sarajevu, djelovali su kao bistri, uporni i nepotkupljivi mladići. Sreo sam ih tokom ljeta 1988-godine u Beogradu. Pojavili su se u restoranu smještenom na posljednjem spratu zgrade jugoslovenskih institucija na Novom Beogradu. Pridružili su mi se na kafi i rekli s da su prethodnih dana obilazili neke institucije i istaknute političare i javne radnike u Beogradu i upoznali ih sa političkim motiviranim progonom i policijskom torturom kroz koje prolaze u Bosni i Hercegovini zbog ukazivanja na korupciji u svojoj mikro-sredini. Jedan od njih, mislim Galijašević, me pitao da li bi im ja mogu „srediti“ prijem kod Stipe Šuvara, jer jer je, kaže, čuo „da sam ja dobar sa Šuvarom“. Šuvar je u tom trenutku bio predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Pobrojao mi je nekoliko političara i institucija, uglavnom iz Srbije, koje su obišli tih dana. Odbio sam tu vrstu posredništva i rekao im da ih je neko potpuno krivo informirao o mojoj bliskosti sa Šuvarom.
Narednog dana, bio je petak kada sam obično putovao iz Beograda u Sarajevo, sreo sam u noćnom vozu Galijaševića i Delića. Torbe su im bile pune knjiga koje su, im kako su kazali, poklonili ljudi koje su tokom osjete Beogradu obišli. Pominjali su Udruženje književnika Srbije gdje su primljeni sa mnogo respekta i razumijevanja . Uzeo sam nekoliko naslova, među njima i knjigu Danka Popovića koji je tih mjeseci bio književna zvijezda nakon izlaska bestseler romana „Knjiga o Milutinu“. Šaljivo sam zadirkivao dvojac iz Moševca pitajući ih kako to da nemaju ništa od „Dobrice Ćosića i Antonija Isakovića“, dvojice najistaknutijih srpskih akademika i članova Odbora za slobodu misli i izražavanja koji je tih mjeseci u više navrata u javnim saopćenjima ukazivao na „zulum“ koje vlast u Bosni provode nad hrabrim mladićima iz Moševca.
Hasan Delić i Dževad Galijašević su bili potpuno različiti karakteri: Delić, plavokos, stalno rumenih obraza, bio je šutljiviji, oprezniji, nepovjerljiviji od Galijaševića čija je raspričanost ponekad izgledala djelovala kao neumjerena samohvala i pomalo iritirala sugovornike.
Tokom putovanja vozom žalili su mi se da imaju medijsku podršku u svim republikama, osim Bosne i Hercegovine, gdje ih mediji i javnost ignorišu pod utjecajem politike. U Beogradu su najsrdačnije dočekivani i najveću podršku imali, govorili su. Noćni voz Beograd- Sarajevo zaustavljao se u Maglaju negdje oko 3-4 ujutro, ali su Galijašević i Delić izašli jednu stanicu ranije. „Policija čeka u Maglaju da nas uhapsi“, objasnili su mi prije nego što su izašli iz voza i nestali u noći. Ostatak puta do rodnog Moševca će prepješačiti, kazali su.
Mislio sam da njih dvojica, što je tipično za ambiciozne, pokondirene provincijalce koje je „ponijela pjesma““, željne medijske slave, pretjeruju i daju sebi na nezasluženom značaju. No ,naredne večeri sam bio demantiran: mediji su izvijestili da su uhapšeni Dževad Galijašević i Hasan Delić nakon sudjelovanja na tribini organiziranoj na Fakultetu političkih nauka. Ne znam na temelju koje inkriminacije su lišeni slobode, znam da su pušteni narednog dana.
HAPŠENJE I MREŽA PODRŠKE
Mnogo godina kasnije, nakon rata, saznao sam od ljudi koji su bili uključeni u ovaj događaj nekoliko neobično zanimljivih detalja o kojim u to vrijeme nisam ništa znao. Republički MUP BiH je nekoliko nedjelja ranije u Moševac poslao jednog svog pripadnika, agenta u civilu koj se Galijaševiću i Deliću predstavio kao povjerljiva osoba, njihov tjelohranitelj kojeg su poslali „zajednički prijatelji iz Beograda“. Taj se prikriveni agent nije odvajao od Galijaševića i Delića da bi na signal iz sarajevske centrale sudjelovao u njihovom hapšenju. Ključni inspektor koji je bio zadužen za opserviranje i dokumentiranje moševačkih narodnih trubuna bio je Predrag Radulović Pile, pripadnik SDB-a Bosne i Hercegovine. U nekoliko razgovora koje sam imao sa njima, redovno su pominjali „inspektora Pileta“ koji im se , kako su tvrdili „natovario na vrat i ne da ima disati“. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su Delić i Galijašević bili pripadnici Armije BiH, inspektor Pile Radulović se angažirao na zaustavljanju zločina i nasilja koje su nad Bošnjacima i Hrvatima u Tesliću provodili pripadnici zločinačke jedinice „Miće“, te njihov hapšenje i sudsko procesuiranje. Kasnije je o tim dogđajima i odgovornim za ratne zločine iscrpno i dokumentirani svjedočio na suđenjima u Tribunalu u Haagu nakon kojih je ubrzo preminuo.
Organizator tribine na Fakultetu političkih nauka bio je student toga fakulteta rođen u Gacku Dejan Mastilović, jedan od lidera sve aktivnije, kritički nastrojene studentske zajednice u Sarajevu. Moji prijatelji su govorili da je njihov „podstrekač“ i zaštitnik na FPN-u profesor Nenad Kecmanović u to vrijeme dekan fakulteta Političkih nauka i kandidat za rektora Sarajevskog Univerziteta.
Kako je mnogo godina kasnije u jednom televizijskom intervju otkrio, Dejan Mastilović je u Sarajevu osnovao studentski odbor za „Slobodu misli i izražavanja“na sugestiju svog zemljaka iz Gacka akademika Nikole Miloševića, profesora književnosti iz Beograda, koji je bio jedan od najaktivnijih članova ranije pomenutog Odbora u Srbiji. Mastilović, koji je tokom i nakon rata i tranzicije postao veliki biznismen u Srbiji i vlasnik nekada ugledne beogradske izdavačke kuće priznao je da su manje-više sve aktivnosti studentskog pokreta kojeg je vodio u Sarajevu, uključujući i kampanju podrške koju su pružali Galijaševiću i Deliću, bile koordinirane sa beogradskim Odborom, odnosno njegovim utjecajnim članom Nikolom Miloševićem.
Među medijima koji su permanentno držali temu Moševca otvorenom i davali otvorenu podršku dvojici narodnih tribuna izdvajavao se zagrebački omladinski list „Polet“ čija je novinarka Jasna Babić posjećivala to bosansko selo. Tih sam godina surađivao sa „Poletom“, pa sam jednom prilikom , mislim tokom boravka u Zagrebu u vrijeme Univerzijade 1987.godine, Jasni , inače sjajnoj novinarki, predbacio da je prilično pristrasna i jednostrana u berezervnom veličanju Galijaševića i Delića i spomenuo joj njihove „podstrekače“ . Ljutito me optužila da sam i ja dio političkog establišmenta koji se urotio protiv dvojice hrabrih mladića iz bosanske „provincije u pozadini“. Godinu dan kasnije, tokom „antibirokratske revolucije“ koji je pokrenuo režim Slobodana Miloševića, i Jasna Babić i ja smo na licu mjesta svjedočili rušenju rukovodstva Vojvodine na „dešavanju naroda“ u Novom Sadu. Nakon što je objavila nekoliko tekstova o tom događaju, sa Jasnom Babić sam se sreo na jednoj novinarskoj tribini na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Pohvalio sam njene tekstove o događajima u Vojvodini, posebno kako je pozicionirala ulogu Mihalja Kertesa, Mađara, koji je bio jedan od kolovođa i udaranih pesnica Službe državne bezbednosti Srbije. „A šta bi rekla ako bi se kao kao naši Kertesi dođe li do prelijevanja antibirokratske revolucije u Bosnu pojavili tvoji prijatelji iz Moševca Dževad Galijašević i Hasan Delić?“, upitao sam je. „Nakon ovog što sam vidjela u Vojvodini, ništa me više ne može iznenaditi“, odgovorila je…
Krajem 1991., ili početkom 1992.godine, u jeku rata u Hrvatskoj i otvorenih prijetnji Radovana Karadžića ratom u Bosni i Hercegovini u Beogradu je organiziran skup na koje su pozvane sve „projugoslovenske snage“ iz Srbije i drugih dijelova već razorene Jugoslavije. Ogranizator je bio Savez komunista-Pokret za Jugoslaviju, militantna frakcija Saveza komunista koju su osnovali visoki oficiri Jugoslovenske narodne Armije. Učesnici iz BiH u Beograd su putovali vojnim avionom, tvrdilo se da su među njima bili i Galijašević i Delić…
U ISTOM STROJU-ARMIJI BIH
Tokom boravka u ratnom Maglaju u proljeće 1993.godine neko od tamošnjih vojnika je na moje pitanje o najpoznatijim stanovnicima Moševca odgovorio da su se Galijašević i Delić odmah po izbijanju rata ,među prvima, priključili jedinicama Armije BiH.
Neokoliko godina kasnije, početkom 2000-ih Dževad Galijašević se politički angažirao, postao je prvi čovjek Stranke za Bosnu i Hercegovinu Harisa Silajdžića. Na općinskim izborima je dobio veliku podršku i izabran je za predsjedavajućeg Općinskog vijeća u Maglaju. Nekoliko puta smo se sretali u Sarajevu, objavili smo dugački, „životni intervju“ sa njim u „Slobodnoj Bosni“. Sa Hasanom Delićem se razišao, navodno je njegovog partnera promijenila supruga koja ga je odvojila od politike i javnog djelovanja. Tokom jedne posjete, Galijašević je u redakciji Slobodne Bosne zatekao pisca Abdulaha Sidrana koji mu je odao priznanje za sve što je radio prije rata, tokom rata, kao i tih mjeseci kao jedan od čelnih ljudi u Mgalaju..
Galijaševićev prioritet, kako je govorio, bilo je raspuštanje vehabijske zajednice u selu Donja Bočinja, gdje su bivši ratnici, mudžahedini kupili kuće izbjeglih Srba i zaveli svoj eksteritorijalni, šerijatski „red i poredak“. Nije bio zadovoljan podrškom koju (ni)je imao u Sarajevu, najprije do svog stranačkog lidera Harisa Silajdžića. Najpoznatiji stanovnik Bočinje, vješti medijski manipulator Abu Hamza optuživao je Galijaševića za islamofobiju. Nakon 11. septembra i pristupanja Bosne i Hercegovine Antiterorističkoj koaliciji, policija koja je do tada benevolentno i sa razumijevanjem tretirala vehabijsko prisustvo u Bočinji, izvala je robusnu akciju kojom je ta zajendica potjerana iz maglajskog sela. Bila je to, besumnje, i velika pobjeda Dževada Galijaševića.
Tokom jedne od posjeta redakciji „Slobodne Bosne“ Dževad Galijašević je donio tri tvrdo ukoričena toma, sa zelenim koricama svoje, kako je rekao, buduće knjige u kojoj se bavio islamističkim projektom, teorijom i praksom, likom i djelom, Alije Izetbegovića. Kazao je da je već našao izdavača, da će to biti ljubljanska „Mladinska knjiga“, a da želi da ja budem jedan od recenzenata. Ostavio je te tri debele knjižurine koje su nakon što sam ih letimično, dijagonalno pročitao mjesecima sakupljale prašinu u mom stanu. Sve je u njim a bilo tendenciozno, pretenciozno, pamfletski i preuzeto iz bogate islamofobne literature kakva je godinama prije rata, a i kasnije bila bjesomučno pisana i štancana u Srbiji.
Bio je to naš posljednji susret, Galijašević me nikada poslije nije nazvao, niti tražio mišljenje o rukopisima koje mi je predao.
Nedugo zatim postao je „ekspert za terorizam“ i preselio se u Beograd. Mediji su objavljivali dokumente prema kojima je njegove ekspertske usluge izdašno plaćala Vlada Republike Srpske, nakon što se Milorad Dodik 2005. vratio na njeno čelo…
