Nedavna izjava Emira Kusturice o njegovoj potrazi za identitetom – kako su njegovi preci morali prihvatiti islam jer su Turci vladali ovim prostorima, kako je njegov otac Kurat bio Srbin…, izazvala je brojne reakcije.
Tim povodom oglasio se bivši predsjednik FK Sarajevo i biznismen Edis Kusturica koji je svom „rođaku“ poslao odgovor. O porijeklu, identitetu…
Od 2005. godine svako malo pojavi se u medijima lamentiranje nad svojom sudbinom i porijeklom mog prezimenjaka (a bit će i rodbine) Kusturice Emira, alias Nemanja od oca Murata Kusturice i majke Senije Numankadić.
Te on Srbin, te pravoslavac, te idol Ivo Andrić, te pod prisilom njegova porodica bila srpska pa u strahu od Turaka prihvatila Islam i tako haman preko 250 godina, pa shvatio da ne može biti Jugoslaven, te neki njegovi preci (koji li su to!?) itd. Gomilaju se želje i mitomanija koje se ciklično ponavljaju pa valjda više puta ponovljene konstrukcije i bajke treba da postanu i ostanu kao mit i istina zadovoljavajući zapjenušane srpske nacionaliste iako je mislim da se radi o poslovnoj doktrini jer ipak treba u Srbiji održavati biznis.
Prava historija
Dakle, nemam ništa protiv da se Emir izjašnjava kako god hoće i u nacionalnom i u religijskom smislu, to je stvar osjećanja i tu se ne bih petljao. Uostalom ljudi stalno konvertiraju iz nečeg u nešto pa što bi i Emir bio specifikum, tako zadnjih decenija ljudi širom svijeta prelaze na Islam koji tako posta najmnogoljudnija vjera na zemaljskoj kugli i svako ima pravo na opredijeljene. Međutim kod normalnih ljudi to treba tu da se završi, to je stvar intime i osjećanja ali ne treba to širiti na druge grubo ne poštujući osjećanja drugih iz svog roda i naroda, vješto, cikličnim ponavljanjima jednog te istog, praviti iluziju (a on je u tome majstor) koja se stavlja u funkciju politike i dnevno-političko-vjersko nacionalnih seansi.
Glupo bi bilo i pomisliti da nema nas nekih koji smo također pročitali koju knjigu, pozavršavali neke škole, proputovali svijeta, razgovarali ali i pomno slušali i druge ljude, glupo bi bilo pomisliti da i nas koji preživjesmo golgotu rata i agresije na BiH ne zainteresira naša historija koja bi omeđena S-H ogradama i petljavinama od berlinskog kongresa pa na ovamo tako da mi Bošnjaci, ukoliko se nismo pod pritiskom opredjeljivali u S-H naci-korpus, postadosmo „neopredijeljeni“ , pa nam sramno utrpaše vjersko ime za narod „Muslimani“ sa velikim „M“, praviše i neke države kao da nas nema (neke Kraljevine SHS) itd.
Tako i ja, kao i prezimenjak, počeh još u Jugi da kopam po historiji, a naročito zadnjih 30-tak godina pa se, kada (opet) pročitah tekst o Emiru upitah da li on to ciklično emitiranje radi ideološki, po direktivi jer se poklapa sa nekim vjersko-političkim događajima u Beogradu, ili iz čisto poslovnih pobuda ili pak u želji da isprovocira na reakciju. Evo ako je ovo zadnje, uspio je pa će osvrt biti malo duži jer i ja želim svojoj djeci (kao i on Striboru i Dunji) da prenesem istinu nakon pročitanih knjiga, dokumenata, istraživanja, razgovora i sklapanja nekog mozaika.
Odmah na početku da kažem da za svog vijeka (do njegove ključne 2005.) još ne upoznah i ne sretoh niti jednog Kusturicu, Avdića Ćatovića, Mesihovića, Ovčina, Džapu itd., a da nije musliman, da ne spominjem Bošnjak. U bivšoj nam Državi, u Novom Sadu upoznao sam Kusturicu (pretpostavljam bijeg od četničke kame 1941., ili kolonizacija njegovih predaka iza 2.s.r.), oženjenog Mađaricom, djeca su nosila naša narodna imena!
Emir je prvi
U mojoj percepciji i sjećanju Emir je prvi a javljali su mi se (slijedom posla i javnih aktivnosti) sa svih kontinenata, SAD, Kanade, Australije, N Zelanda, Turske, Albanije itd. Neki su dolazili u Bosnu da se vjenčaju i građanski i šerijatski, to im je bio kao neki dug svojoj domovini odakle su porijeklom. Neko vraća dug a neko ostaje do groba dužan!
Nas dvojica se lično ne znamo, nismo nikada kafe popili iako smo se kretali u sličnom društvu sarajevske manguparije.
Mi smo nekako suvremenici, ja sam 1953., on 1954 godište, nekako pamtimo isto vrijeme ali ga očito različito doživljavamo. To može samo značiti da imamo i različite istine i gledišta na život.
On je rođen od roditelja, oca Murata Kusturice porijeklom iz Hercegovine (Bileća-Plana) i majke Senije Bosanke i Sarajke iz poznate i ugledne sarajevske porodice Numankadića!
Meni je otac bio Adem Kusturica porijeklom iz Hercegovine (Bileća-Plana) i majke Halime Bosanke i Sarajke porijeklom iz poznate i ugledne sarajevske porodice Bejdića povezane sa porodicom Bukva. Mene su često pitali šta sam ja, Bosanac ili Hercegovac, ja sam u šali govorio da sam ono „i“ kao neko vezivno tkivo moje drage , domovine dok sam u ozbiljnoj priči govorio da sam, kao i svi, nacionalno Bosanac jer baštinimo historiju Bosne najstarije balkanske države dok je Hercegovina politički pridodata kao geografski pojam. U suštini sam inficirani Sarajlija gradski i klupski!
Obojica smo jedinci!
On je odrastao na Gorici, ja na Koševskom brdu, to je 10 minuta lagane šetnje pored (onda postojeće) bašče Delić bega pune slatkih jabuka i krušaka gdje se je išlo u „pljačku“.
Obojica smo išli u istu osnovnu školu Hasan Kikić na Gorici (MZ Crni Vrh) dok mi sa Koševskog brda ne dobismo svoju osnovnu školu Franjo Kluz.
Obojica smo išli u istu Drugu gimnaziju (iako ću ja ću maturirati u slavnoj Prvoj klasičnoj gimnaziji) ali u različitim smjenama, obadvojica smo nastupali u gimnazijskim reprezentacijama, on, koliko se sjećam, košarka a ja rukomet i karate.
Obojica smo svirali gitaru, mi smo na Koševskom imali lokalnu grupu Fenixi koja je svirala po mahalskim domovima kulture (pa dva puta i na Gorici), jednom nam je uskočio kao bubnjar njegov veliki jaran Paša (rahmet mu duši) a dosta toga znaju raja sa Gorice, moj Reško Kusturica, Dado Tahirović a moguće i Čuka!
On je iza gimnazije otišao u Prag a ja ostao u Sarajevu na Pravu ali eto i tu imamo vezu sa istim poznanikom, akademikom prof. dr Akšamijom, njegovim cimerom u Pragu.
Dakle, lično se ne znamo ali sam ja jako dobro znao njegove roditelje, dok je on bio u Pragu ja sam im pomagao oko uređenja njegovog stana koji mu je Grad Sarajevo kao zaslužnom umjetniku dao na Trgu Oslobođenja i problema oko dimovoda i ventilacija, Emir me je par puta zvao u kancelariju da mi se zahvali oko pomoći (valjda će se toga sjetiti, nije bilo prije 250 godina „turskog zuluma“ !?), pa ćemo kada dođe otići na ručak (možda i picu kod dirigenta Abida Kusturice koji je na Vrbanji držao prvoklasnu piceriju) a njegova mama mi je dosta kafa ispekla uz eglen sa Muratom koji se rado sjećao mog oca i razgovora sa njim o čemu će biti kasnije riječi. Zbog „političke situacije“ i agresije na BiH i Sarajevo, granatiranja, snajperisanja ne bi ništa od ručka a bogami ni piće!
Svjedok priča
Opet moja mati se znala sa njegovom Senijom (ko hanume iz starih sarajevskih porodica), često su kafe pili kod mamine rodice, tete Vahide (Dadine mame) na Gorici. Njegova mati je bila sekretar suda u Sarajevu a moja tetka Nazifa šefica gruntovnice (opet veza, slučajna ili…), znale su se vrlo dobro, kafa „hejbet“ popili, kažu da su obavije kao djevojke bile lijepe kao slika!
Očevi su nam se jako dobro znali i tu pada sva iskazana teorija, jer ja sam svjedok priča i rasprava a da li on to zna, njegov je problem .
Moj tata je držao poslovnicu jednog slovenačkog auto-transportnog preduzeća u Tešanjskoj br.2. Kao mali dječak, osnovac i gimnazijalac često sam znao doći kod tate u kancelariju spustivši se iz Zadrugine ulice kroz bašče gdje mi je stanovao amiđa Ibrahim i strina Safija (Reškovi roditelji).
Sjeo bih za Olimpija kucaću mašinu i lupao po njoj sastav FK Sarajeva i imena igraća (Muftić, Bajić, Makić, Fazlagić, Šiljkut, Prljača, Prodanović, Antić, Vahidin Musemić itd) ali sam jednim uhom slušao i društvo koje se tu skupljalo, naročito Petkom, valjda prezimenjak zna što Petkom!?
Tu se sakupljala rodbina, intelektualci, slobodno misleći ljudi koji su uglavnom diskutirali o političkim temama, položaju Bosne u Jugoslaviji, pravdi i nepravdi tog statusa, muslimanima, Bošnjacima, partiji, ratnim sudbinama itd.
Ne znam da li ih Emir zna ali ću spomenuti ljude kojih se sjećam, najautoritativniji je bio hađi Alija Kusturica, sekretar IZ u YU, bivši šerijatski sudija, tu je bio mr Nurudin Kusturica (brat dirigenta Abida Kustrice i dr. Hame Kusturice iz Herceg Novog…) , pa prof.dr. Nazif Kusturica kasnije dekan Filozofskog fakulteta, Asim Kusturica direktor uprave carina RBiH, često je dolazio Munir Mesihović i Avdo Čampara, sjećam se i Osmana Karabegovića (sve su to bili partijski funkcioneri) koga je moj tetak Salem vozio, moj otac Adem i Murat Kusturica, Emirov otac! Bilo je tu i Ćatovića, Ovčina, Bajramovića i drugih čijih se imena ne mogu sjetiti.
Spominjale su se djela i radovi Ćamila Avdića (brata moje nane koja je Avdićka) koji je bio prvi imam u Americi i čijom zaslugom je napravljena prva džamija u Čikagu i slovi za velikog bošnjačkog i islamskog učenjaka.
Veliko je njegovo djelo „Bosna u historijskoj perspektivi“ pa je preporučujem prezimenjaku za pročitati kao i neku knjigu iz obilne bibliografije. Ima se dosta toga za saznati o Manihejstvu, Arijanstvu, bosanskim Krstijanima, Bogumilima, heretičkoj bosanskoj crkvi koju su (kao i Bogumile), proganjali i uništavali i Vatikan i Vizantija, Islamu i odnosu prema zatečenim vjerama u Bosni itd. Te rasprave i diskusije su bile afirmativne (iako nisam baš tada sve shvatio) po Bosnu, Bošnjake i muslimane, žučne i pune gorčine i sa mog aspekta otpada svaka teorija o predstavljanju Murata kao zagriženog ateiste i Srbina (kada se to kaže onda to logično odmah veže za pravoslavlje…) čija porodica pod prisilom uze Islam. Sve ih je objedinjavala ideja antifašizma a što se tiče moje porodice kasnije ću nešto reći.*
Ta fatamorgana o prisili jednostavno je netačna i predstavlja već književno evaluirani srpski narativ o laži kao srpskom identitetu i nacionalnom kreativnom interese (ah, taj šejtan Dobrica…), upravo suprotno, u Kur“anu časnom u suri EL Bekare-Krava/256 stoji Božija riječ ( a za neznalice, kod svih monoteističkih vjera Bog je jedan i isti!):
„Nema prisile u vjeri, Pravi put se jasno razlikuje od zablude!
Onaj ko ne vjeruje u Taguta (Šejtana,,op.Ed.K), a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu! Allah sve čuje i sve zna“.
Dakle ovo je Božija naredba i islamska dokrina, u Islam niko nikoga nije tjerao jer da jeste za 550 godina u Srbiji i Bosni itd., svi bi bili muslimani i ne bi bilo niti jedne crkve ni manastira (a vjerojatno ni rata) tako da je ova Emirova teorija intelektualno i logički neodrživa. Uostalom, i kći kneza Lazara Olivera nakon Kosovske bitke svojom voljom prihvati Islam i udade se za sultana Bajazita, postade mu žena i sultanija, djecu mu izrodi, što ne vidim kao sporno. Doduše svetosavski „mislioci“ a posebno Rastko će nam proklinjući (kome je to bitno uopšte!?) pokušati objasniti nemoguće i prosvijetliti nas o „Moamedu“ ne shvatajući suštinu i bit religija općenito!
Nisam advokata Turaka, smatram ih kao i sve druge (Gote, Kelte, Rimljane, Mongole, Avare, Arape, Austro-Ugare..itd) osvajačima zarad svojih političkih ciljeva, širenja vjerskih doktrina, osvajanja itd., ali dokaz tolerancije u Osmanskom carstvu vidi se u tome da su veliki veziri bili često druge vjere i da nijedna majka od svih Sultana kojih je bilo ukupno 39 nije bila Turkinja. Turci su obnovili sve crkve po Srbiji, Pećku patrijaršiju i kako mnogi učeni Srbi kažu (to je tragač za identitetom mogao pronaći i na You Tube), Turci su spasili Pravoslavlje u Srbiji jer da nije njih bilo Vatikan bi sve iskorijenio!?
Historija zemaljske kugle i svjetova je historija ratova, osvajanja, krvi, zločina, genocida, istrebljenja, kako nekada, tako i sada!
Dakle, Emirovo kao i moje porijeklo po očevoj liniji je iz Hercegovine, iz mjesta Plana, 3 kilometra od Bileće. Tu su mahom kao rod živjeli Kusturice, Avdići, Ovčine, Džape, Ćatovići itd., Plana je imala staru (ima i sada) kamenu Avdića džamiju koja je sagrađena početkom 17 vijeka, tačnije 1617 godine. Ta kamena džamija specifične arhitekture munare zadužbina je Avde Avdića (moja nana je Avdićka!!) što je dokaz da njegova/naša familija nije bila u Islamu samo 250 godina, kako on navodi, nego najmanje 400 godina tako da nema potrebe za lažima, oblandom i mitomanijama.
Pokušava podvaliti
Valja napomenuti da je Islama u Bosni bilo i prije dolaska Osmanlija ali to je druga tema!
Ako je već tako kako nam prezimenjak u potrazi za identitetom pokušava podvaliti, slobodno-mislećom logikom se nameće pitanje, zašto se onda njegovi preci (valjda i moji) nisu vratili u pravoslavlje prije više od 100 godina kada su Turci slijedom političkih događaja otišli sa Balkana!? Šta su prezimenjakovi preci čekali više od 100 godina, haman do 2005 godine, pa šta je i on sam čekao tolike godine!
Proces je bio suprotan, nakon Berlinskog kongresa i aneksije od strane Austro-Ugarske 1878 godine mnogi muslimani Bošnjaci su išli za Turcima (naročito iz Hercegovine i Sandžaka) pa i pripadnici roda Avdića, Kusturica itd. Samo u oblasti i gradu Karamursel na Mramornom moru živi oko 40% Bošnjaka pa i naših rođaka koji su po tadašnjim turskim propisima morali promijeniti prezime i zovu se Eš! Pričaju arhaični bosanski jezik, svi kažu da su Bošnjaci iz Bosne, u kućama im zastave Bosne, svi kaži da žele prije smrti još jednom doći u Bosnu i Sarajevo, Mostar „oklen su i oni“ a jedna nana mi spomenu i Planu i Krivače, kaže: „Ja sam sine odatlen..!“.
Posebno je pitanje za sve zabludjele klerikariste pa i tragača za identitetom, a šta smo „bili“ prije Pravoslavlja i Islama!? Valjda smo nešto bili, bar amebe! Pravoslavlje je nastalo 988 godine, Pravoslavlje kroz Žićku arhiepiskopiju koja je postala autokefalna egzistira od 1219 godine (tek kasnije, 1920 postaje SPC!?), poznato je da je Pravoslavlja u Bosnu dolazi sa Osmanlijama naseljavanjem Vlaha i Cincara, treba li to da vjerujemo srpskim fatamorganistima ili historijskim faktima pa da zaboravimo srednjevjekovnu, a posebno Tvrkovu Bosnu, Crkvu bosansku i bosanske Kristijane koji bijahu hereza i za Vatikan i za Vizantiju i to tolika da su pokretali krstaške ratove, da zaboravimo Ilire i Ilirikum i Batona, vođu velikog ustanka Ilira protiv Rimljana rođenog na području Breze, da bacimo u vodu 1500 godina historije Bosne radi mitomanije i mitomana!? Bilo bi mudro od prezimenjaka da je malo istražio vjersku doktrinu i razlike Crkve bosanske i bosanskih krstijana (koje zovu i „dobri Bošnjani“), dakle ranog kršćanstva, Arijanstva i tih postulata, ekskomuniciranja Arija na Nikenskom saboru 325 godine i njegovog protjerivanja, da to sve uporedi sa izvornim hrišćanstvom (ne novim hrišćanstvom nastalog u formi Pravoslavlja i Katoličanstva nakon bratskog raspada Rimskog carstva), pa sve to komparira sa Islamom i doći će do određenih logičkih spoznaja i kompatibilnosti Crkve bosanska i Islama! Možda tu leži istina o njegovom/našem identitetu! Naravno zanesenjaci u mitomaniju i guslarske epove su to sve zanemarivali ali ljudi o tome pišu, izdaju knjige. O genetici ću malo kasnije!**
Npr. po pisanju akademika SANU Mihaila Dinića u Tvrtkovoj Bosni u to vrijeme uglavnom nije bilo pravoslavnih!
Pa ako je to bar u naznakama tako, kako je onda moguće vraćati se u nešto u čemu nisi bio i što nije ni postojalo, ili koja je godina „pravovjerna“ !?
I u komunizmu je ta džamija u Planoj bila jako posjećena što je dokaz da te porodice i rod su bili muslimani i veliki vjernici a ne ateisti kako Emir vješto imputira. Slične arhitekture je i džamija Hasan-paše Predojevića u Bileći kao i džamija Telarevića u Bijeljanima-Fatnica!? I u te džamije su išli naši predci prije 400 i više godina tako da prezimenjakova izrežirana slika za potrebe širokih narodnih masa otpada.
Kuće muslimana kao i ta džamija nekoliko puta je za vrijeme četničkih pokolja u tom dijelu BiH (Plana, Korita, Krivače..), do temelja srušena i zapaljena a stanovništvo pobijeno (sve se zna o pokolju muslimana i bacanju u jamu Čavkarica porodica Kusturica, Avdića Ćatovića, Džapa itd) ili protjerano pa je glupo mazohistički tvrditi (a i jako providno za misleće ljude) da su četnici klali i ubijali Kusturice koji su BILI SRBI, kako Emir napisa! Ako Emir ne zna, ja znam, iz priča mojih dede i nane, oca i amiđa, moja najbliža porodica se bacanja u jamu Čavkarica spasila zlatom, otkupom koji su dali Srbima (pa između ostalog spominju se i ti Babići) ali je morala otići, protjerana spašavajući živu glavu.
Istina o našim i njegovim je drugačija, iz svjedočanstva jedine preživjele iz jame u kojoj je bila 73 dana, (klana a nedoklana, polomljenih udova), od njih preko 700 ubijenih i bačenih u Čavkaricu, Hatiđe Bijedić Ćatović četnici komšije su ubijali žene, starce, djecu, mladiće jer su SE SVETILI USTAŠAMA! Hatiđa i mnoge Kusturice, Avdići. Ćatovići, Džape su bili ustaše, o tempora, o mores!!? Naravno, hrabri heroji, osvetnici, nisu se nikada pobili sa ustašama jer je očito bilo tvrdo i ne znam da li je ikada zabilježen sukob četnika i ustaša!? Moguće, ja ne znam!
Da paradoks laži i obmana, kreativnog varanja i laganja bude potpun upravo ti njegovi „Babići“, komšije, jako su se iskazali u ubijanju „svojih“ pra-Babića, Kusturica Avdića i ostalih o čemu piše i Nadira Avdić Vlassi! Pade mi na pamet Dobrica, on je taj narativ fino poredao i objasnio da bi na kraju u knjizi „Vreme smrti“ lakonski rekao :“ Sve sam izmislio“ o čemu svjedoči poznati žurnalista Milojko Pantić!
Nacionalna mitomanija
Ali sada nastaje kolizija uma, nacionalne mitomanije i realnosti. Naime bar u Sarajevu znam desetine Babića koji su Bošnjaci, muslimani, također i u BiH. Ali vidi čuda, i u Hrvatskoj također ima dosta Babića koji su katolici, a postoji dosta Babića u Sandžaku, posebno u Prijepolju! Moj drug Ragib Babić iz Žagrića (sarajevska mahala) kaže da je npr., njegovo koljeno Babića porijeklom iz Banja Luke, da su svi muslimani ali da pretpostavlja i zna da ima Babića koji su katolici i pravoslavni, nikada nije čuo u njegovoj familiji da su Babići bili Srbi! U toku pisanja ovog teksta razgovarao sam sa jednim kolegom Bošnjakom muslimanom, visoko obrazovanim koji je dobar dio života proveo u Albaniji i Tirani kao direktor jedne islamske banke. On mi potvrdi da je sreo i sarađivao sa dosta Albanaca koji se prezivaju BABICHI izgovarajući prezime s onim otegnuti albanskim dijalektom i svi su bili muslimani…..! Šta sada..!?
U sklopu „Bosniak DNK project“ testirano je nekoliko uzoraka Babića koji se poklapaju i pripadaju palo europskoj haplo grupi I2a i predstavljaju staro europsko stanovništvo koje obitava stari kontinent od vremena paleolita da bi negdje u 1.milenijumu p.n.e kao planovi keltskih i germanskih plemena prešli u istočnu Europu odakle se tokom ranog srednjeg vijeka sa velikim migracijama naroda došli na Balkan.
Dalje, sjetiće se valjda prezimenjak i kultne Babića bašće (muslimanske porodice Babića) na Alfakovcu (gdje sam se rodio) iznad Benbaše iz koje se pružao najbolji pogled na Sarajevo i gdje su bili najbolji akšamluci autohtonih Sarajlija. Otac me često tamo vodio na ćevapčiće i cocktu a prijateljevao je sa gazdom kafane koji se zvao Alija Babić !?
Sada se postavlja, obzirom na iznijeto, „krucijalno“ pitanje za status tragača za identitetom, šta su ti Emirovi Babići bili, (a) pravoslavci, pa postali muslimani pa se onda sjetili da se opet vrate pravoslavlju ili su (b) pak bili muslimani (sa historijskom genezom prema genetici), pa onda postali pravoslavni a onda se opet vratili pradjedovskim korijenima i Islamu! Teška dilema! Baš je ta nauka o genetici nezgodna, ne priznaje folklor, mitove i oblande!
I umjesto da proslavljeni režiser napravi film o tome, o golgoti u jami Čavkarica gdje su mu ubijani rođaci od strane „njegovih novih“ on nam baca maglu i iluziju pokušavajući pobjeći od surove i nečasne istine.
Kao što rekoh, meni nije bitno što je Emir konvertirao, pokrstio se, njegov izbor i pravo ali šta je čekao svo vrijeme, šta je čekao do 2005 godine, zašto za života rahmetli Murata to nije uradio, ili nije smio !
Kada bi bilo kojeg Srbina danas upitali koje je najomraženije tursko (muslimansko) ime svi bi rekli u glas „Murat“ zbog kompleksa zvanog Kosovo! Kako je onda moguće da egzistira Srbin pravoslavac omraženog imena Murat! ? Logika ne da naprijed, ali iluzija i mitomanija možda!
Ono što mi je čudno kod Emira je činjenica da svoju majku Seniju, djevojačko Numankadić (inače divna hanuma, dama…), nigdje i nikako ne spominje u tim svojim vjersko-nacionalnim vratolomijama, iako se radi o potomku ugledne sarajevske i bosanske muslimanske porodice, kao da ona nije bitna nego se referira samo na oca Murata. Zašto, da nisu i Numankadići kao i moji Bejdići, Bukve (ili Avdići, Ovčine, Čampare, Džape, Ćatovići…) po mami unazad 500 i kusur godina to nešto, a suprotno Kur“anu „pod prisiliom, bilo bi malo previše zar ne !
Ja sam Bogami na svoju majku, Sarajku, Bosanku plaho ponosan!
Hađi Alija Kusturica je mislim jedini čovjek koji je za života znao sve o našoj porodici/ma, imao je razvijeno porodično stablo i bez pogreške je određivao naše mjesto na toj porodičnoj grani, kako moje tako i sviju pa i Emirovo. I kasnije, silom prilika i mog posla u Hidrogradnji, često sam kao mlad pravnik sjedio sa njim, diskutovao i slušao umnog čovjeka.
Tvrdio je i pokazivao mi ( a to će mi kasnije u pripremi za knjigu potvrditi lično Nurudin Kusturica i Nazif Kusturica) da mi vodimo porijeko iz Risna i okoline Risne od izvjesnog Baje Rišljanina , bosanskog Kristijanima (koje neki pogrešno zovu i Bogumili pa je moguća i ta identifikacija) a u ono vrijeme velikog trgovca (ma šta to značilo). Da bi se izbjegle sve veliko nacionalne trijumfologije to je bilo vrijeme najveće ekspanzije i snage Tvrtkove Kraljevine Bosne koja obuhvatila pod svoju vlast cijelu Dalmaciju sa Hvarom, Braćom i Korčulom sve do Dubrovačke republike koja je još od Kulina bana imala preferencijalan status. Bosanska vlast prostirala se je do zidina Kotora a ubuhvatala je cijeli Boka-kotorski zaliv, pa time i Risan, Perast itd.
Da spozna istinu
Da se je prezimenjak ozbiljno uhvatio historije vjerojatno bi spoznao istinu o velikoj prisutnosti Islama u Boka kotorskom zaljevu, o desetinama džamija u Risnu, Perastu, HN, o progonima muslimana tih krajeva, uništenju bogomolja, pretvaranju džamija u crkve itd., slobodnom misaonom dedukcijom se onda mogu izvući zaključci kako generalno tako i pojedinačno a ja ču malo podsjetiti!
Kada se već pišu teme za široke narodne mase onda bi bilo uputno malo zaviriti u knjige pa realno sagledati situaciju što Emiraga očito nije uradio.
Poslaše mi pošteni Crnogorci što čojstva imaju knjigu dr. Marije Sarap koja na autentičan i naučan način tretira jedan period historije Bokokotorskog zalijeva pa ću ovde navesti od drugih dat osvrt na to djelo (Sanin Voloder), istinite i na realnim naučnim i historijskim dokazima napisane knjige (jer ima i izmišljotina , malicioznosti, laži kod nekih autora koji su predmet „divljenja“) .
OSVRT NA KNJIGU “ISLAMSKO NASLIJEĐE HERCEG NOVOG” MARIJE SARAP
Svjedočenje o stoljećima prisustva islamske civilizacije
Knjiga Marije Sarap donosi historijski pregled razvoja Herceg-Novog od njegovog osnivanja 1382. godine, preko dolaska Osmanlija u Boku Kotorsku, Mletačko-osmanskih ratova, mletačke prevlasti nad Bokom Kotorskom, morejskog rata i požarevačkog mira. Autorica je posebno obradila razvoj Herceg-Novog za vrijeme Osmanlija, kada se proširuje Gornji grad, jer je Herceg-Novi bio pomorska vojna baza Osmanskog Carstva od 1482. do 1687. godine.
Granice su kroz historiju jedna od najpromjenljivijih kategorija koja utječe direktno na svakodnevnicu običnog čovjeka, ali i cijelih naroda čija sudbina zavisi od toga s koje se strane granice u kojem vremenu nalaze.
Hercegovina je kroz svoju historiju preživjela više procesa sažimanja njenog geografskog prostora, što je bio odraz vrlo burnih društveno-političkih gibanja. Današnje granice i odnose prenositi u antički period vrlo je nezahvalno, a tek od nastajanja prvih gradova i država u srednjem vijeku možemo nazirati konture procesa koji i danas traju.
Sužavanje Hercegovine
U vrijeme hercega Stjepana Kosače i u prvom dijelu vladavine Osmanlija Hercegovina je zauzimala mnogo širi prostor na jugu, istoku, sjeveru i zapadu, što se jasno vidi po prisustvu stećaka, ali i elemenata osmanske arhitekture, odnosno islamske duhovnosti. Danas te tragove možemo čitati i kroz toponime, prezimena i porijekla brojnih porodica koje su se iseljavale s periferije prema unutrašnjosti.
Istraživanjem ostataka prisustva Bošnjaka, odnosno islamske duhovnosti na rubovima nekadašnje Hercegovine intenzivno se bavio Hivzija Hasandedić, hroničar kulturne historije Hercegovine. Zahvaljujući njegovim istraživanjima, prijevodima vakufnama, tariha i drugih dokumenata te terenskog rada, ostalo je zapisano svjedočenje o životu Bošnjaka u Imotskoj krajini, makarskom primorju, Herceg-Novom i njegovoj okolini.
Upravo dr. Marija Sarap nastavlja gdje je stao Hasandedić i donosi nam podatke o aktuelnom stanju. Pored navedenog, ona je znatno proširila saznanja o islamskom naslijeđu Herceg-Novog kroz istraživanja arhivske građe i drugih izvora.
Svestrana dr. Marija Sarap autorica je i izdavač knjige Islamsko naslijeđe Herceg Novog. Publikacija je nastala u saradnji s Islamskom zajednicom u Crnoj Gori i uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. Sarap je dramska spisateljica, scenaristkinja i novinarka koja je doktorirala kulturologiju na Univerzitetu “Kiril i Metodije” u Skoplju, na Institutu za makedonsku literaturu. Radi u JU KC “Nikola Đurković” Kotor kao rukovodilac programskog sektora.
Herceg-Novi je grad na crnogorskoj obali koji već u svom imenu otkriva svog graditelja, ali njegov osnivač jeste bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, koji 1382. godine podigao grad.
Za vrijeme bosanskog kraljevstva i vladavine bosanskog velemože hercega Stjepana Vukčića Kosače, grad doživio najveći procvat i razvoj. Kasnije su Herceg-Novim vladale Osmanlije, Španci, Austrijanci, Francuzi te je na kraju ušao u sastav Crne Gore.
Knjiga Marije Sarap donosi historijski pregled razvoja Herceg-Novog od njegovog osnivanja 1382. godine, preko dolaska Osmanlija u Boku Kotorsku, Mletačko-osmanskih ratova, mletačke prevlasti nad Bokom Kotorskom, morejskog rata i požarevačkog mira. Autorica je posebno obradila razvoj Herceg-Novog za vrijeme Osmanlija, kada se proširuje Gornji grad, jer je Herceg-Novi bio pomorska vojna baza Osmanskog Carstva od 1482. do 1687. godine.
Četvrto poglavlje knjige posvećeno je infrastrukturi i u njemu su obrađene fortifikacije (Forte Mare, Kanli kula – Krvava kula, Citadela, Španjola, Grad Kumbor – Vrbanj, Kortine i bastione trase) i vjerski objekti.
Iseljavanje muslimana
U poglavlju o stanovništvu i društvenom uređenju najzanimljiviji je dio koji obrađuje iseljavanje muslimana iz Boke.
Prva masovna iseljavanja muslimana s područja današnje Crne Gore započela su poslije mletačkog zauzimanja Risna 1684. i Novog 1687. Cjelokupno muslimansko stanovništvo s područja Boke Kotorske vremenom se raselilo u više pravaca.
Herceg-Novi je nakon njegovog zauzeća od strane Mlečana, 30. septembra 1687. godine, napustilo oko 2.200 lica, među njima i 700 vojnika. Muslimanskom stanovništvu koje nije prešlo u katoličku vjeru bilo je dopušteno da napusti to područje i ono je to uradilo krećući se uglavnom uprema Trebinju i dalje prema unutrašnjosti Hercegovine ili prema jugu u drugim dijelovima Osmanskog Carstva. Tako je zabilježen podatak da je za Bar otplovilo 2.100 muslimana, dok su ostali prešli u Trebinje, Bileću, Klobuk i druga mjesta Hercegovine. Devet hercegnovskih porodica naselilo se u Mrkojeviće kod Bara. Muslimani iz Risna iselili su se u Korjenić, iz Novog u Nikšić, Podgoricu, Bar, Bijelo Polje, a dio njih iselio se prema Bosni.
Muslimanska bratstva koja su živjela na području Boke Kotorske, a iselila se nakon što je 1687. godine Mletačka Republika zauzela Boku od Osmanlija brojna su, a ovom prilikom izdvajamo neka: Abaze, Agići, Alagići, Alajbegovići, Alečkovići, Arslanagići, Bajramovići, Bajrovići, Balići, Bašići, Bijedići, Busuladžići, Čelebići, Čomići, Dautovići, Dizdarevići, Drljevići, Durakovići, Fazlagići, Isakovići, Isovići, Jaganjci, Kasumovići, Krese, Kurbegovići, Ovčine, Pervani, Pirići, Pivodići, Pizovići, Pospanići, Redžepovići, Resulbegovići, Resulovići, Serdarevići, Temimi, Temimovići…
Autorica je obradila i historijske podatke o džamijama u Herceg-Novom: Džamija sultana Mehmeda II Fatiha, sultana Bajazita II, Sinan-pašina džamija, Murteza-pašina džamija, Novošeherlijina džamija, mesdžid Sulejman-age Ramovića, hadži Abdulah-agin mesdžid, džamija u Sutorini, džamija u Bijeloj.
Autorica u osmom poglavlju donosi hronološki pregled osnivanja islamskih institucija od 1932. do 2020. u Herceg-Novom: Prva Plava džamija na Jadranu – Topla, Herceg-Novi 1932, hronologija razvoja mesdžida u Kumboru (2014.-2021.) te zapise o vjerskim programima i izgradnji objekata u Herceg-Novom i Tivtu.
Ova je knjiga dostojanstveno svjedočenje o skoro pet i po stoljeća prisustva islamske civilizacije u Herceg-Novom na osnovu koje je moguće graditi bolju i uspješniju budućnost. Ova knjiga dolazi u vrlo teškom periodu za Crnu Goru, njene manjine, odnosno Bošnjake i muslimane, pa zbog toga je njena vrijednost mnogo izraženija.“
Pitam sam sebe a i tragača za identitetom, gdje nestadoše džamije u Herceg Novom i Risnu!? Naravno da postoje odgovori na bazi historijskih podataka!
Tako na primjer danas u Risnu postoji stara Turska ulica u kojoj su se nekada nalazile džamije..
Istina je da se zna a ne da se zloupotrebljava i falsifikuje radi bijednih nacionalističkih ciljeva i materijalnih interesa nažalost historija zemaljske kugle je historija osvajanja, krvi, ubistava, zločina, genocida i jedino je to konstanta a sve ostalo je relativno.
Naiđoh u svom iščitavanju (da i moja djeca znaju istinu kao i prezimenjakova) na knjigu dr. Haruna Crnovršanina o stradanjima Bošnjaka muslimana na prostoru Crne Gore.
Genocid nad muslimanima Boke Kotorske (1687.)
Mletačka Republika (Venecija) je 1687. godine napala Osmansko carstvo sa zapadne strane, tačnije sa Jadranskog mora. Na strani Mlečana ratovali su i Crnogorci. Tada je muslimansko stanovništvo Boke Kotorske definitivno protjerano ili pokršteno. Muslimani Boke Kotorske bili su prvi prognanici i muhadžiri na prostorima današnje Crne Gore i Sandžaka
Veliki broj muslimana Herceg-Novog, Risna i drugih mjesta došao je iz istočnog dijela Hercegovine (Trebinje, Klobuk i druga susjedna mjesta). To je naseljavanje nastalo poslije ponovnog zauzimanja Herceg-Novog od strane Hajrudina Barbarose 1539. godine, i oni su u ovaj kraj dolazili kao muslimani koji su ranije primili islam najvjerovatnije iz redova starih bogumila. (opaska mitBoomanima za logično razmisliti ….Ed.K).
Kad su Osmanlije zauzele ove krajeve, zatekli su u Hercegovini 40.000 bogumila-patarena koji nisu htjeli da se pokrste, pa ih je zbog toga protjerao posljednji bosanski kralj Tomaš. Oni su spas našli kod vojvode Stjepana u Hercegovini koji je takođe bio bogumil“. (Iz knjige Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, autora Mustafe Memića, Sarajevo, 1996.) (opaska mitomanima za logično razmisliti ….Ed.K).
U Herceg-Novom, Risnu i u još 14 Boko-kotorskih mjesta porušeno je svih 9 džamija, i od tada, tamo se ezan nikad više nije čuo. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija zabilježio je čak 45 džamija i 44 mesdžida, dvije medrese. Teško je danas utvrditi koliko ih je stvarno bilo, jer ih više nema ni jedne. Zna se da su dvije najveće i najljepše džamije u Herceg-Novom pretvorene u katoličke crkve. U Herceg-Novom su postojale tri džamije: džamija sultana Bajazita II, džamija sultana Mehmeda III i Murtez-pašina ili Nova šeherlija, koja je danas pretvorena u crkvu „Svetog Jeronima“. Pored dvije džamije koje su pretvorene u crkve, koje još postoje, brojni su i drugi spomenici koji podsjećaju na urbani, privredni i kluturni razvoj ovog grada iz turskog vremena. To je poznata kula tzv „Španjolka“, „Begova kula“, ostaci hamama, čuvena Sahat kula, vodovod, od 5 javnih česama ostala je samo jedna itd.
Cjelokupno stanovništvo sa područja Boke vremenom se raselilo u više pravaca. Herceg-Novi je, nakon njegovog zauzimanja od strane Venecijanaca, 30. septembra 1687. godine, posebnim brodom u pravcu Bara, napustilo oko 2.200 muslimana.
Pretpostavlja se da ih je tada u ovom gradu bilo oko 3.200 od čega 700 vojnika i 2.500 civilnog stanovništva. U Herceg-Novom, Risnu, Baošićima, Đenovićima, Sutorini i u 13 drugih manjih mjesta bilo je 229 muslimanskih bratstava i porodica.
Drugi dio se odselio u pravcu u pravcu Hercegovine, ka Trebinju i Klobuku. Treći dio muslimana je odselio u Nikšić, Podgoricu i Bijelo Polje.“““
Nadam se da nije sporno ni da je Herceg Novi napravio i osnovao bosanski kralj Stijepan Tvrtko I Kotromanić 1382 godine. U to vrijeme pravoslavnih u Bosni nije bilo, oni se kao Vlasi i Cincari pojavljuju naseljavanjem od strane Osmanlija, a do 19 vijeka u Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata, sve su to bili Bošnjaci u tri vjere, počitati Kilibardu , Tanaskovića, Dinkića, čak iIliju Garašanina i Načertanije da se shvati bit i esencijalni status Bošnjana-Bošnjaka. Vrlo bi educirajuće bilo pročitati i historijski roman „Ajvaz dedin san“ u kome su date osnovne uporedne analize arijanske heretičke Crkve bosanske i Islama.
Dakle, taj Bajo je kao trgovac poslovao uglavnom sa Orijentom, Turskom, Tunisom, Marokom, Alžirom (naravno i Dubrovnikom i Venecijom) i tako se upoznao sa Islamom, diskutujući o tome sa tim ljudima, uspoređujući načela vjere i običaje itd.
Da se je prezimenjak malo dublje upustio u tu materiju i istinu o srednjovjekovnoj Bosni saznao bi da su npr., Bogumili (kojih nije bilo puno i koji su našli zaštitu kod Tvrtka) bili dualisti, manihejci, vjerovali su da postoji JEDAN Dobri Bog a da nasuprot njemu postoji uzurpator koji mimikrira pod-Boga!
Ja sam razumio da je srž ista kao i kod monoteista, bosanskih Kristijana a to je da postoji ipak Jedan Bog iako gledajući sa postulata monoteističkih vjerovanja, Bogumili su bili dualisti.
I jedno i drugo učenje su od strane Vizantije i Vatikana smatrati strašnom herezom, posebno vjera Crkve bosanske i bosanskih Kristijana (koja je bila predominantno vjersko učenje i imala status državne vjere i zajednice) koja počiva na Arijanstvu, učenju, nakon Nikejskog sabora, prognanog sveštenika Arija koji nije priznavao ni krst, ni sveto trojstvo, niti Isusa kao Boga nego postojanje jednog Boga! Podudarnost i kompatibilnost sa Islamom je više nego očita samo je treba priznati !
Trgovac morem Bajo na taj način se upoznavao sa Islamom a ključna stvar je bila da se je oženio Marokankom iz naroda Berbera prije toga zvanično primivši Islam čije je postulate već znao.
Ne mora značiti ništa ali treba spomenuti, jednom prilikom sam u Kairu na seminaru jednom Berberu iz Maroka (prof. dr. Nabi Đaruši) u neznanju rekao: „Vi Arapi….!“, napade me čovjek govoreći da oni nisu Arapi, da su autohtoni narod sjeverne Afrike, da su im Arapi samo donijeli Islam, arapsko pismo, nauku, knjige, proračune, astronomiju itd., ali da su oni narod Berbera, da svi imaju plavo-zelene oči (a Arapi ne..!), i gledajući meni u oči reče: „You are ours..!“, „ti si naš“, zbunio me baš pravo, dakle ne mora ništa značiti ali dobro je napomenuti, za razmišljanje!
Taj Bajo je ploveći brodovima sa robom često zapadao u bitke sa gusarima na Sredozemnom moru (naročito sa Alžircima) i izgleda da je bio i dobar borac štiteći svoje blago, uvijek je nosio nož (negdje se spominje sablju) kusturu!
Opet po nekim značenjima „kustura“ je obuhvatala ljude koji su se bavili izradom skupocjene grnčarije (zanatlije) što također nije bilo nemoguće pretpostaviti za jednog trgovca i dovesti u vezu.
Porijeklo prezimena
Također, porijeklo prezimena može da potiče sa balkanskih područja Bosne, Crne Gore, Dalmacije i stare riječi „kustur“ koja se u nekim jezicima (turski, arapski,) u interpolacijama prevodi kao „koža“, ili „kožarar“, onaj koji se bavi i trguje kožom, a Bajo je bio trgovac!?
Vjerovatno je iz tog nekog korijena nastalo naše prezime i po mojim saznanjima Kustura najviše ima uz rijeku Drinu, u Sandžaku, (čak u Hrvatskoj) gdje su se vjerovatno kretali članovi porodice u skladu sa raznim socijalnim, ekonomskim, statusnim , vjerskim i drugim migracijama.
Jedan od sinova bio je više orijentiran na trgovinu kao i otac, govorio je par jezika, trgovao sa Dubrovnikom i uzeo je mekšu modifikaciju prezimena da bi izbjegao asocijaciju na kože, noževe i grnčariju, ta loza se kretala silom prilika prema Herceg Novom, Dubrovniku, Trebinju, Bileći, kasnije Sarajevu, Tuzli i diljem svijeta tako da Kusturica, autohtone stare hercegovačke porodice, ali i naših srodnika, ima na svim kontinentima.
Jednom sinu se gubi trag, čak ni hađi Alija koga sam kao poznavaoca činjenica pažljivo slušao, nije mogao o tome ništa konkretno reći.
Dakle veoma jasno se poklapaju činjenice i godine a posebno je zadivljujuće da mi kao rod u Herceg Novom imamo i svoju ulicu, rođaci iz H.Novog su mi govorili da se nekada zvala „ulica Kusturica“ a da se sada zove „Kustura ulica“, da bih se uvjerio, prošle godine sam šetao njom.
Davno sam kod hadži Alije čitao separate iz doktorske disertacije Alije Bejtića o stvarnom graditelju čuvenog mosta na Trebišnjici koji se sada zove Arslanagića most iako taj Arslanagić nema veze sa gradnjom, navodno je naplaćivao mostarinu. Stvarni graditelj je bio Hajdar-beg Kusturica (u Mletačkim papirima se pominje i kao Kusturčić), veliki valija, koji most podiže kao svoju zadužbinu što potvrdi raspravljajući o operacijama u morejskom ratu Gligor Stanojević referirajući se na izvještaj mletačkog providura pisan u Kotoru 15, marta 1696 godine o pogibji Hajdar bega o ćemu postoji relevantna dokumentacija!
Proučavajući historiju naše porodice po sjećanjima, predanjima, dokumentima (tu vjerojatno ostaje i moj zadatak pronaći zaostavštinu mr. Nurudina Kusturice i prof. dr. Nazifa Kusturice u vezi pisanja knjige o našem rodu radi pobijanja svih laži i insinuacija) može se izvući zaključak da je naša porodica po svom nacionalno-vjersko profilu muslimanska sa izraženom Bošnjačkom tradicijom koju, siguran sam treba komparirati, sa ilirskim porijeklom uzimajući u obzir nova genetska istraživanja o ćemu će kasnije biti riječi.
*Ono što je nesporno i što nema veze sa vjerom, nacijom i sličnim atributima kojima se ispire mozak i pravi potrebna mitomanija i iluzija o sebi je antifašistička opredijeljenost moje uže i šire porodice. Nije zabilježeno ili bar ja ne znam da je bilo tko od gore nabrojanih porodica u srodstvu bio u četničkim formacijama (jer što bi onda četnici ubijali svoje!?) niti u ustaškim jednicama.
Ono što je sigurno je da je moja najbliža porodica isključivo uvijek bila na pravoj strani u borbi protiv fašizma, zla i nepravde. Tako je moj amidža, brat moga oca, kao sarajevski ilegalac i jedan od saradnika Vladimira Perića Valtera u noći 27 na 28 Mart 1945 (nekoliko dana pred oslobođenje Sarajeva) ubijen u Sarajevu masovnim vješanjem 55 ilegalaca na Marin Dvoru (90% su bili muslimani!!) od strane NDH ustaških zločinaca. Koga interesuje dođe pred Filozofski fakultet na Marin dvoru, tamo je postavljen postament SUBNOR-a o tome, pročita, nakloni se herojima Sarajeva iz onog rata, nije dovoljno iz helikopterske perspektive gledati Sarajevo, treba se na zemlju spustiti.
Moj otac je također kao antifašista i patriota uhapšen, deportovan u logor Jasenovac iz koga je nakon 1.5 godinu uspio pobjeći i pridružiti se partizanima, ranjavan na sremskom frontu, bio je pripadnik NOV Prvog proleterskog korpusa koji je zajedno sa jedinicama Crvene armije oslobodio Beograd, može se reći da sam ja (kojeg li apsurda i igre sudbine) potomak jednog od oslobodilaca Beograda kojim vrlo ponosno hodam za razliku od ovih novo komponiranih Srba iz Bosne koji sa Srbijom nemaju nikakve veze izuzev vjere. Jako se dobro sjećam tatinih priča o tome šta su „braća“ Rusi radili po Beogradu građanima i građankama Beograda ali i to je druga priča koju ljudi u Srbiji ne vole ćuti, draži su mitovi i zablude ko je ko kome.
Uprkos toj golgoti koju je moja porodica Kusturica doživjela, meni ne pada na pamet da Hrvatsku i cijeli hrvatski narod onako „en generale“ optužim za zločine itd. Hrvatska država je imala snage da prizna zločine koje je NDH učinila, osudi ih, nakloni se žrtvama, Srbija to nije nažalost!
Opet se u svijetlu navoda prezimenjaka da mu je otac bio ateista i Srbin otvara ključna dilema, da li je to uopšte u onom sistemu bilo moguće, kako je moguće biti komunista, ateista i Srbin pravoslavac!?
To je bilo nemoguće a tvrdim suprotno iz onoga čemu sam svjedočio, rahmetli Murat je u svojoj intimi (baš kao i moj otac i ostali koje sam navodio iz našeg roda) bio Bosanac, Bošnjak, musliman .
I opet ću uzeti za primjer svog oca, antifašistu, partizana koji je nakon rata, dvije godine službovao u Beogradu pa je onda po zadatku upućen u Sarajevo na vrlo visoke dužnosti, o tome porodica Mesihović može svjedočiti . Tu se oženio mojom mamom, dobili su dijete, kćerkicu koja je sa tri mjeseca uslijed upale mozga (tada se to zvao fras i bilo je neizlječivo) umrla. To je bio šok za moju porodicu, Partija je očekivala partijsku sahranu jer se radi o visokom funkcioneru ali moja familija, i sa jedne i sa druge strane, organizovala je vjersku sahranu- dženazu po muslimanskim običajima tako da je moj tata mali tabut svoje kćerkice nosio od Begove džamije do groblja Grlića brdo ( Sarajlije znaju koja je to relacija, a valjda i Emir) .
Dva dana nakon dženaze u kancelariju su mu došla dvojica u kožnim kaputima iz DB i rekli :“ Ademe izvini ,moraš sa nama poći“, tri dana i noći trajalo je ispitivanje, pušten je, Golog otoka ga je spasila samo antifašistička i revolucionarna prošlost porodice i njegova lična ali u Partiji više nije mogao biti, niti na visokom položaju i funkciji a Bogami ni u komfornom stanu na Alifakovcu!
Ovo navodim samo kao genetsku i intelektualnu percepciju porodice kojoj pripadam pa neka tumači kako ko hoće. Treba li napomenuti da su po njega došli „drugovi“ Srbi i da ga isljeđivao „drug“ Srbin! Takva su to vremena bila i da sam lično bio opterećen time vjerojatno bih se pretvorio u neki nekog zlog i pakosnog tipa opterećenog kompleksima. Drugi ljudi su mi kasnije govorili da su tada na njegovu stranu stali Osman Karabegović, Rato Dugonjić uz aktivno učešće Murata Kusturice!
** Ako se izuzmu mitovi i legende, želje i zablude, nacionalističko-komercijalne pobude, aspiracije ne tuđe, postavlja se pitanje, ko smo mi uopće!? I mi u Bosni i ljudi u Srbiji. Ko daje odgovor na takva pitanja sa naučnom preciznošću!? Naravno, meni lično bar do agresije na BiH 1992., to nije bilo toliko bitno, bitni su mi (a i sada su) moral, etika, poštenje, ljudskog, spremnost za prijateljstvo i pomoć itd. Ko je koje nacije, vjere, boje itd., ne bi trebalo biti reper za bilo što jer se svačije ono što je individualno mora poštovati. Međutim nesoj i neljudi nas uvukoše u prebrojavanje tako da nam ova disciplina postade primarna. Tako se i ja malo zavukoh u historiju, dokumente, analize i knjige i dođoh do fascinantnih saznanja, rekoh trebalo bi da su nebitna u 20. i 21. vijeku ali nažalost nije tako. Mogao je i moj prezimenjak također malo zakopati po tim stvarima pa logičkim razmišljanjem doći do određenih zaključaka.
Nauka o genetici je brutalna, onako sirovo i bez empatije daje podatke koji su u direktnoj suprotnosti sa mitovima, guslarskim epovima i silnim „historičarima“ koji folklorno crtaju historiju.
Tako po istraživanjima koja je proveo Švicarski instutut za genetiku IGENEA koje je bilo interdisciplinarnog i opšteg karaktera uz pomoć genetike i DNK stručnjaci su ustanovili da Bošnjaci procentualno imaju najviše europskih gena tj. Haplogroup I koji su stari između 25.000 i 30.000 godina!
Također indikativno je da je altajsko-anadolski tip HG2 u Europi najviše zastupljen kod Srba 49% i Bugara 42% te kod Turaka i Turkemana u prednjoj Aziji (orginalno objavljeno u časopisu „Science 2000“ pod naslovom „ The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens….“ gdje su predstavljeni rezultati genetskih istraživanja koje su potpisale 13 naučnih institucija, univerziteta, naučnih instituta, laboratorija itd. (http://sciencemag.org/cgi/content/absract/2907 5494/1155 (izvor:Slobodna Dalmacija). U Bosni i Hercegovini po tim istraživanjima NEMA altajsko-anadolskog genoma!
Ovom materijom bavio se je i prof.dr. Marijanović iz Sarajeva u sklopu interdisciplinarnih istraživanja (također dr. Primorac iz Hrvatske) koji je obradio i postavio i određene tabele. Po genetskom sastavu damatinci i bosanci (za zapjenušane nacionaliste, nisam rekao Bošnjaci!) daleko sličniji jedni drugima nego ostali Hrvati. Autohtona europska Haplogrupa „I“ najviše se nalazi u Skandinaviji, Bosni i Dalmaciji. Stanovništvo Bosne ima tu haplodnu grupu grupu „I“ u rasponu od 55% do 70% čime su dobili primat genetski najčišćih i najautohtonijih Europljana. Dakle, stanovnici Bosne nisu ni odakle doselili oni žive na ovim prostorima zasigurno već 12000 godina, tj. najmanje od Velikog potopa.
Isto to su potvrdili i genetičari istraživači biohemijskom metodom iz Instituta za genetiku Vinča dr. Sanja Glišić i dr. Dragan Alavantić koji su potvrdii kod Srba 49% altajsko-anadolski marker HG -2, tek 16% slavenski tip Eu 19 (uglavnom u Vojvodini)! Na taj način je biogenetika srušila tkzv. „jezičku genetiku“ (ordiniranu folklornu obmanu i laž) koju su nam nametnuli slavisti kao dokaz južnoslovenskog porijekla.
Da se malo uprosti i da svi znaju, da je bošnjačko porijeklo ilirsko, mi ga se ne odričemo (drugi kako hoće opsjednuti nebeskim visinama). Dođe mi do ruke jedna pjesma objavljena u „Matici srpskoj“ 1848 godine u „proleće“, zove se „AJD! AJD“! U toj pjesmi se kaže u strofi drugoj:“ Dižte s hrabri vi junaci Srbi i Bugari, ajd u pomoć nam Bošnjaci Vatreni Iliri…..“! E pa šta ćemo sad….!
I sada meni ostaje nejasno što se Emir bej gura tamo gdje on ni genetski, niti kulturološki a ni historijski ne pripada ali ako ima taj osjećaj da bude konvertiti, kao što rekoh, ja nemam problem sa tim da bude šta hoće i uživa u novom identitetu, samo što je to lična stvar i nema pravo da ga oblandama i mitovima nameće nikome.
Ponavljam meni sve ove analize u principu nisu bitne koliko karakter, moral i etika čovjeka, one su isprovocirane i za normalan život ljudi ustvari nebitne ali kod tolike instrumentalizacije i veliko- nacionalizma nameće se potreba saznati neke istine i činjenice, pa da i naša djeca znaju!
Iako nije bitno za ovu temu ali pošto prezimenjak često spominje Ivu Andrića kao svoju ideološku ikonu a to ima refleksije i odmah upućuje na roman (ako se tako može nazvati) „Na Drini ćuprija“ koji je svakom srpskom nacionalisti light motiv za klanje i prosipanje krvi pa da i ja kažem koju nakon niza godina.
Naime u ono gimnazijsko vrijeme i ja sam bio oduševljen Ivom Andrićem, pa on Nobelovac, pa iz naše Bosne iz vezirskog grada Travnika i u 4-tom razredu uzmem za izbornu nastavu predmet S-H (naravno drugih jezika nije smjelo biti) što znači analizu lika i djela Ive Andrića kao i pisanje maturskog rada o tome. To znači da se mora pročitati gotovo sve od našeg nobelovca , Gospođica, Ex ponto, Nemiri, Omer paša Latas (sada mi je jasno što i ovaj Mihajlo Latas konvertit ali u suprotnom smjeru…!?), Znakovi, Prokleta avlija i kao finalno Na Drini ćuprija. Počnem iščitavati obadva polugodišta sa zanosom da bi na kraju došao do pisanja maturskog rada sa nekim razočarenjem, gorčinom i neslaganjem sa nečim što možda nisam tada dobro razumio, sve se u meni bunilo ali svjestan da je on ustvari instrumentaliziran i pod uticajem.
Zadnju sam pročitao „ Na Drini ćupriju“ i bio zgrožen količinom mržnje, nacionalnom srpskom patetikom, slobodom da tako piše o vremenu o kome on ustvari ne zna ništa, pojma nema izuzev guslarskih naklapanja, bio sam potpuno svjestan neke njegove muke i nakaze koju on nosi zbog nečega u sebi.
Napišem maturski i tu se dobro posvađam sa profesoricom Mulinom koja nije mogla dopustiti sumnjičav stav prema takvoj „veličini“. Ja sam uvijek imao 5 iz S-H, moj maturski je ocijenila sa 3 govoreći mi da on ni ideološki nije baš „zdrav“. Mogao sam još i „murije“ ufatiti!
Godine su prolazile. Čovjek je sazrijevao i saznavao određene stvari. Mnogi intelektualci tog doba su govorili da je on obilazio mnoge fakultete ali da nijedan nije završio a da je disertacija rađena pod specijalnim uslovima. Slično kao kod nekih danas!
On je patološki mrzio Bosnu, muslimane, Bošnjake, nikada nije (ili bar ja ne znam) napisao ništa lijepo i afirmativno za Bosnu i Bošnjake muslimane, uvijek samo crnilo i krv. Ima gomilu apologeta koji mu odobravaju najcrnje laži i piše sramni roman u Beogradu i Vrnjačkoj banji dok četnici kolju i ubijaju hiljade Bošnjaka na toj ćupriji a Drina se crveni od njihove krvi.
Mene je šokiralo saznanje i kasnija spoznaja da je on jedan obični plagijator, koji je pokušao sakriti od bosanske i jugoslovenske javnosti morbidnu scenu koja se nije dogodila niti ima dokaze za nju, on ju je jednostavno ukrao od drugog autora i da se u orginalu radi o nabijanju na kolac od strane Francuza alžirskog rodoljuba, muslimana Sulejmana El_Halebije, objavljeno u „Sarajevskom listu“ , godište izlaženja 38, broj 127 od dana 7.maja 1915. Napraviti takvu laž i bestidnost i za izmišljenu scenu optužiti Bošnjake i Cigane može samo bolestan um. Dovoljno je usporediti obadva teksta i osjetiti svu odvratnost Andrićevog pisanija.
I dok je Ivo Andrić u, od Nijemaca okupiranom Beogradu i na ladanjima po Vrnjačkoj Banji pisao “Travničku hroniku“ i “Na Drini ćupriju“, uživajući punu zaštitu Gestapoa i kvislinške srpske policije, dotle su četnici u proljeće 1942. godine na Crnom Vrhu nedaleko Sarajeva na kolac nabili sarajevskog komunistu i ilegalca Mustafu Dovadžiju. (Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, knjiga III, Sarajevo, strana 145).
Za nas Sarajlije Crni Vrh i Gorica (gdje je Emir odrastao i nema šanse da ne zna gore pomenuti podatak), su sinonim za jedno te isto naselje
S druge strane jedan zaista veliki gigantski um, Lav Tolstoj kaže:-“ Molim Vas, gledajte na mene kao na sljedbenika Muhameda“.
Ali zašto je to tako!? Zašto Andrić patološki mrzi Bošnjake muslimane!?
Tamo negdje 80-tih godina moja bliža rodica udala se u Travnik, u staru muslimansku mahalu Baš bunar tako da sam često išao kod prijatelja u posjetu. Osim toga imao sam raje i kolega sa fakulteta u Travniku.
Jednom prilikom kažem da odemo do rodne kuće Ive Andrića, nisam nikada tamo bio a imao sa spram njega i ja svoje nemire, tamo se mogla i kahva popiti, gledaju me i sa očitim gađenjem kažu :“ Mi kahvu ne pijemo u kući kopiljana“! Ne razumijem ništa, probam narednih mjeseci još par puta, odgovor isti.
Priupitam kolegu sa fakulteta Ahmeda K, sudiju, kasnije i predsjednika suda da odemo tamo na kafu, dobih isti odgovor, neće „kod kopiljana“. Na moje insistiranje on mi reče da se starim Travničanima Andrić gadi, da ima kompleks i mrzi muslimane jer je vanbračno dijete nekog bogatog bega iz Travnika i da odatle vuče svu mržnju i nečistu krv spram Bosne i Bošnjaka muslimana!
Čiji si ti
Kasnije sam naišao na par sličnih elaboracija kod analitičara lika i djela Ive Andrića ali istini za volju bez pravih dokaza nego je sve ostalo na pričama besjedama sa koljena na koljeno. Uostalom slično kao i kod guslarskh epova, mitova i pjesama uz saz .
Ono što je jasno, takav kakav je, deformiran, sluga Nijemaca i kvislinške srpske policije, obožavatelj Hitlera, Ivo Andrić nikome normalnom ne može biti alibi.
Kada bi ste sada 90 % „obožavalaca“ lika i djela Ive Andrića (naročito među Srbima) pitali šta su pročitali i šta znaju od Ive Andrića oni bi horski rekli „Na Drini ćuprija“ i samo pričali o nabijanju Radosava na kolac!
Interesantno je kako se određene stvari, događaji i likovi mogu različito doživljavati i razumijevati .
Jesmo li se razumjeli ili nismo ne znam, niti imam namjeru bilo koga pa i tragača za identitetom ubijeđivati u nešto, ne treba ni on mene, ali neka i mojim nasljednicima ostane istina i verzija kako je ja vidim na bazi historijskih činjenica, dokaza, tekstova i logičkog razmišljanja i uvezivanja stvari.
Nažalost nema nam nijedne naše majke ud. Kusturice , ni njegove, a ni moje, da nas priupita: „Čiji si ti čovjek, sine“?
Razumjeli smo se !
