Pišu: MAJA RADEVIĆ, SENAD AVDIĆ
„Kakva su vam to pitanja, neka ratna tematika, ja kontam Tony Cetinski…“, rekao je iznenađeno Haris Fazlagić, direktor Turističke zajednice Kantona Sarajevo, kada smo ga nazvali i rekli o čemu želimo razgovarati sa njim. Nije nas zanimao skori koncert hrvatskog pjevača na obilježavanju godišnjice 14. Zimskih olimpijskih igara kojeg organizira TZ KS sa Fazlagićem na čelu. Interesovao nas je drugi jedan „komadić“ njegove biografije, onaj ratni, kojeg u službenim „papirima“ zaobilazi.
A službena biografija Harisa Fazlagića, aktuelnog direktora Turističke zajednice Kantona Sarajevo, počinje njegovim fakultetskim obrazovanjem.
– Specijalizirao se u području menadžmenta u sportu. Stječe magisterij i doktorat ekonomskih nauka iz istog područja, doktorirajući na temi “Kvalitet kao model u funkciji upravljanja sportskim događajem”.
Stekao je radno iskustvo u području menadžmenta i marketinga u sportu, kao rukovoditelj za menadžment i marketing u JU Centar za sport i rekreaciju u Sarajevu, a radio je i kao menadžer u sportu za Sportsko društvo invalida “SPID” od 2011. do 2013. godine, te bio rukovoditelj za menadžment i marketing u tvrtki Mutvak d.o.o. u Sarajevu od 2006. do 2011. godine – stoji u jedinom Fazlagićevom kratkom CV-u koji je dostupan javnosti.
Prije informacija o akademskom obrazovanju i radnom iskustvu, tek jedna štura rečenica: „Haris Fazlagić rođen je u Mostaru.“
O Fazlagićevom životu prije nego što je došao u Sarajevo i politički se aktivirao, prvo kao član Saveza za bolju budućnost (SBB), predsjednik Općinskog odbora Centar te stranke i vijećnik u Općinskom vijeću Centar, a potom kao istaknuti kadar SDP-a BiH, uz čiju je podršku prije godinu dana imenovan za direktora Turističke zajednice KS, šira javnost ne zna gotovo ništa. I za to postoji dobar razlog.
ZLOGLASNE CRNE UNIFORME
Proljeće je 1992. godine i pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Mostaru se bore protiv agresora. Sa HVO-om baš i nisu u prijateljskim odnosima, ali bliski su sa tadašnjim rukovodstvom Armije RBiH, pa se u tim prvim mjesecima rata HOS-u priključuje i veliki broj Bošnjaka – muslimana. Među njima je i Haris Fazlagić, sadašnji direktor Turističke zajednice KS.
Na nesreću mnogih Mostaraca, vojne postrojbe HVO-a i HOS-a koje su tih dana u zastrašujućim crnim uniformama paradirale gradom, pod „agresorom“ su uglavnom podrazumijevali i sve građane-civile srpske nacionalnosti. Uslijedila su zastrašivanja, upadi u stanove i pljačke, premlaćivanja, silovanja, ubistva, progoni i na koncu, egzodus Srba iz doline Neretve (samo u Mostaru je prije rata živjelo oko 30.000 Srba).
Ratna postrojba HOS-a u Hercegovini
Tadašnja Savezna Republika Jugoslavija je još dok je trajao rat u BiH osnovala Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kao posebni savezni organ. Cilj uspostave ovog tijela bio je prikupljanje dokaza i svjedočanstava o ratnim zločinima nad Srbima na području bivše SFRJ. Prikupljeni dokumenti kasnije su služili i za odbranu optuženih ratnih zločinaca pred Tribunalom u Haagu, između ostalih i advokatima odbrane Slobodana Miloševića.
U dijelu izvještaja Komiteta koji se odnosi na zločine nad srpskim civilima u Mostaru, u nekoliko svjedočanstava spominje se ime Harisa Fazlagića, pripadnika HOS-a.
Jedan od svjedoka, koji je prije rata u Mostaru radio kao poslovođa knjižare, u svom iskazu opisao je događaje iz 1992. kada su se na ulicama Mostara pojavile oružane jedinice HOS-a u crnim uniformama:
– Pripadnici ovih jedinica vršili su pljačke po stanovima i odvodili u zatvor srpske porodice. Tako su dana 15. avgusta 1992. godine, u njegov stan upala 3 uniformisana HOS-ovca. Kasnije je saznao da se jedan zove Fazlagić Haris, a drugi Belović Sergej. Tražili su da se na sto stavi svo zlato, nakit i novac, pa su on i žena izvadili i na sto stavili 1 sat u vrednosti od 200 DEM, 4-5 ženskih prstena, nekoliko zlatnih narukvica, 1 zlatnu ogrlicu i 200-300 DEM. Sve je to uzeo Belović.
Njega i ženu su odveli u bivšu vojnu ambulantu, a u podrumu zgrade ambulante je bio zatvor. U jednoj prostoriji su bili muškarci, a u drugoj žene. Tu je zatekao 20-30 muškaraca. Odmah je priveden na saslušanje kod zapovednika zatvora Ive Zelenike. On se raspitivao kakvu imovinu poseduje, pa je zaključio da je cilj ispitivanja bio da se ta imovina oduzme. Zelenika je u jednom momentu dohvatio jednu sablju i prinoseći sečivo uz grlo pretio da će ga ubiti ako ne kaže gde se nalazi novac. Već prvog dana tučen je pendrecima po telu. Posle trećeg dana ispitivanja priznao je da ima još 1.100 DEM u stanu i rekao mesto gde se nalazi. Njemu i ostalim zatvorenima su pretili da će ih predati mučiteljima koji su imali nadimke “Crvenkapica” i “Luster”. Kada bi prolazili hodnikom, stražari su ih udarali vojničkim čizmama po najosetljivijim delovima tela. Vezani po trojica lisicama, a bilo ih je 9, strpali su ih u podrum u kome je bila i njegova žena. Video je da je imala ogromne modrice po celom telu – navodi se u Izvještaju.
Druga svjedokinja, koja je u Izvještaju Komiteta SRJ zavedena kao „svjedok 31/94“, dala je sljedeći iskaz:
„U Mostaru sam stanovala u Ulici Mustafe Golubića i radila u „Hepoku“. Na dan 21. jula 1992. godine u moj stan su ušla tri muškarca odevena u crne uniforme sa oznakama “HOS”. Vođa grupe je bio Mario Milićević, po nacionalnosti Hrvat. Drugi član grupe je bio Fazlagić Haris, musliman. Ime trećeg ne znam, a Hrvat je po nacionalnosti. U stan su ušli bez pismenog naloga, izvršili pretres i od mene oduzeli debelu zlatnu ogrlicu koju sam imala oko vrata, jednu burmu, dva zlatna prstena koja sam imala na ruci, jedan pozlaćen sat marke “Seiko”, koji sam takođe imala na ruci. Iz kutije za nakit oduzeli su mi svu količinu zlata. To je bilo zlato u vidu prstenja, privezaka, lančića. Bilo je oko 10 zlatnih prstenova, 5-6 privezaka i 1 lančić. Pored ovoga su pronašli i oduzeli i 3.000 DEM u gotovu. Za oduzete stvari nisu mi izdali nikakvu potvrdu.“
Svjedokinja je dalje ispričala kako su je HOS-ovci odveli u vojnu ambulantu koja se nalazila u blizini njenog stana i smjestili u jednu podrumsku prostoriju, gdje je zatekla još 5-6 žena.
„Oko dva sata iza ponoći otvorila su se vrata prostorije i jedan muškarac me pozvao da pođem za njim i odveo u jednu prostoriju na spratu. U prostoriji je sedeo Mario Milićević i još jedan za koga sam kasnije saznala da se zove Sead Kapetanović. Kapetanović, koji je imao za pojasom pištolj i nož, sa besnim izrazom lica pošao je prema meni i opsovao mi mater četničku. Izvadio je nož i njime zamahnuo kroz vazduh ispod mog grla. Rekao je da mu je toga dana propala akcija razmene na mestu zv. “Grebak”, zbog toga što je moj sin Jovo za razmenu tražio isključivo da ja budem vraćena, a ja sam reagovala govoreći da je moj sin u to vreme bio u Užicu. Na te moje reči Kapetanović je ponovo prišao meni, izvadio nož, zamahnuo i nož je više puta prolazio blizu desnog obraza, govoreći kako će mi otkinuti deo lica sa mladežom na obrazu i da će to pokazati mome sinu u razmeni. Kako sam kasnije saznala, Sead Kapetanović je u to vreme obavljao dužnost zapovednika Policije HOS-a“, navela je, između ostalog, u svom iskazu.
Ova svjedokinja, koja je kasnije odvedena u logor Dretelj, nabrojala je i imena nekoliko „istaknutih“ HOS-ovaca koji su, prema njenim riječima, bili „najveći mučitelji Srba u Mostaru“. Među njima je navela i ime Harisa Fazlagića.
„Vršili su likvidaciju Srba, ali u najviše slučajeva batinjanja i silovanja…“, kaže.
ŠTA NAM JE REKAO HARIS FAZLAGIĆ
Važno je napomenuti da iskazi svjedoka koje navodimo u ovom tekstu do danas nisu sudski potvrđeni, odnosno utvrđeni kao vjerodostojni. Fazlagić nikada nije bio optužen, niti osuđen za ratne zločine. Iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine su na upit Slobodne Bosne da li protiv Harisa Fazlagića postoji prijava, vodi li se ili je vođena istraga u vezi sa ratnim zločinima nad srpskim civilima u Mostaru, kratko odgovorili: „Navedena osoba nema status osumnjičenog, ima status prijavljene osobe u predmetu Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH.“
U namjeri da provjerimo informacije o njegovoj ratnoj prošlosti „iz prve ruke“, kontaktirali smo Harisa Fazlagića. Nakon našeg pitanja da li je za vrijeme rata bio pripadnik HOS-a u Mostaru i njegove opaske o Tonyju Cetinskom, razgovor je tekao ovako:
FAZLAGIĆ: E neću o ratu stvarno, ne bih želio da pričam to, stvarno nije onaj…
SB: Nećete ništa da komentarišete o tome?
FAZLAGIĆ: Pa ne bih komentarisao stvarno, rat i ta ratna i to, to…
SB: Pa znate o čemu se radi, pretpostavljam da znate da postoje i neka svjedočenja u kojima se spominje i vaše ime, srpski civili iz Mostara koji su…
FAZLAGIĆ: Pa dobro, neću da pričam o tome i na telefon, svjedočio sam i ja i više moj otac koji je bio organizator otpora. Više je napad bio na moju familiju i na mog oca rahmetli nego na mene, tako da je to jedan širi kontekst.
SB: Ali vaše ime se spominje u nekima od tih svjedočenja?
FAZLAGIĆ: Pa naravno, moj otac je umro pa su onda mene počeli prozivati, ali to znamo kako ide propaganda. Pošto je otac od ’93. u mezaru, onda sam ja na meti ali kažem vam, moj otac je organizator otpora i sve to, on je taj koji je radio sve za ovu zemlju, tako da je to jedan širi kontekst. I mislim da nije ni za telefona ni sad, 2024. da ja pričam o nekim stvarima koje znam i ne znam.
SB: A vi ste saslušavani u Tužilaštvu na ove okolnosti o kojima govorimo?
FAZLAGIĆ: Nisam ja saslušavan nizašta jer znam da su mi oca prvo optuživali i da je onda krenulo na mene, al’ eto. Dakle, nisam ja nikada davao nikakve izjave niti me iko ikad izašta pitao ni zovnuo, jer oni koji se bave ozbiljno s tim znaju da nisam ja bio target nego moj otac, tako da u širem kontekstu neprijatelja ove države, je li, treba, kako to već ide… Tako da stvarno ne bih se bavio s tim, nikad mene niko nije nešto zovnuo, nit’ me je pitao, nit’ sam izjave davao niti sam ikad išta u životu pitao, evo vi ste prvi.
SB: Uglavnom, to što su govorili ti neki svjedoci nije tačno, kako vi kažete – da ste upadali u stanove, da ste uzimali novac, nakit, itd?
FAZLAGIĆ: Pa naravno da nije tačno, valjda bi za 30 godina neko nešto ispitao nekad u životu, tako da znaju i ti koji su vršili propagandu. Možete vi pričati, mogu i ja po internetu pisati, a pogotovo ’93. Znate da branitelja ima par hiljada koji su oklevetani, ko je god branio ovu zemlju, tako da…
SB: Ali uglavnom vi ste bili u HOS-u u to vrijeme, ’92. godine?
FAZLAGIĆ: Nisam.
SB: Niste?
FAZLAGIĆ: (duga pauza) Nisam.
Haris Fazlagić već godinama piše blog. U svojim tekstovima nerijetko se bavi suđenjima za ratne zločine, temama vezanim za genocid i tranzicijsku pravdu. I uvijek, ama baš uvijek je na strani žrtve.
Vinko Martinović Štela, ratni zapovjednik HOS-a, osuđen je u Haagu za zločine nad Bošnjacima, a kasnije ga je stigla kazna i za poslijeratno ubistvo
Snagama HOS-a u Mostaru je tokom 1992. godine komandovao Vinko Martinović Štela, koji je zajedno s Mladenom Naletilićem Tutom pred Haaškim tribunalom osuđen za ratne zločine nad Bošnjacima te je odslužio kaznu zatvora od 18 godina. U zatvoru je proveo dvije trećine kazne, a u januaru 2012. pušten je na slobodu.
Martinović je 2021. uhapšen u Mostaru po potjernici Hrvatske zbog ubistva Jasmine Đukić, počinjenog 1996. u Mostaru, za što je u Hrvatskoj osuđen na deset godina zatvora. Dan nakon hapšenja, Sud Bosne i Hercegovine odbio je prijedlog Hrvatske da se Martinoviću odredi pritvor i umjesto toga mu je izrečena zabrana putovanja van BiH.
Vinko Martinović Štela Foto: Cropix
Još nakon prvostepene presude u Hrvatskoj za ovo ubistvo izrečene 2016. godine, Martinović je uspio pobjeći u Bosnu i Hercegovinu i od tada je nedostupan hrvatskom pravosuđu.
