Politolog Davor Gjenero govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnom političkom trenutku u Bosni i Hercegovini i regionu, komentirao sukob Milorada Dodika i američkog ambasadora Michaela Murphyja, te upozorio na crnogorski scenarij.
Predstavnici vlasti entiteta Republika Srpska, premijer Radovan Višković i predsjednik NSRS Nenad Stevandić nedavno su bili u Rusiji, a nakon energetskog skupa hvalili su lik i djelo predsjednika Rusije Vladimira Putina. Novost je da je u pratnji po prvi puta bio i državni ministar Staša Košarac. Kako ocjenjujete takav potez vlasti iz RS-a, je li cilj bio narušiti kakav – takav ugled BiH?
-Živjeti u državi koja je graniči s Europskom unijom, koja pripada Europskom geopolitičkom prostoru i koja je okružena državama koje su barem formalno uključene u proces europske integracije, a tražiti partnerstvo u izoliranoj i dalekoj Rusiji, politika je koju je nemoguće racionalno razumjeti. Ta politika se zasniva na uvjerenju da će Rusija razoriti i pokoriti Ukrajinu, da će „pobijediti” NATO savez i da će onda krenuti u oslobađanje saveznika na Balkanu. Nije čudno kad nekakav malonogometni trener naklapa o tome kako je Putin najbolji čovjek na svijetu, jer se bori za slobodu, ne samo Rusije, nego i onu „Srpskog sveta”, može biti zabavno u svojoj grotesknosti. Kada to, međutim, misle političari koji imaju izbornu legitimaciju, stvari postaju daleko ozbiljnije.
Model funkcioniranja središnje vlasti u BiH, model Vijeća ministara, loše je dizajniran, kompromisi oko izgradnje te institucije među formalnim partnerima u vlasti nisu onakvi kakvi su uobičajeni među strankama u demokratskim sustavima. U demokracijama je uobičajeno uspostavljanje zaštitnog zida (firewall), pa i sanitarnog kordona prema strankama koje ne pripadaju ustavnom luku, koje ne dijele demokratske ustavne vrijednosti, ali u BiH model jednostavno ne ostavlja prostor za takav „firewall”. Svaki put nakon izbora ostaje jednaka dilema – ostati bez institucija izvršne vlasti ili pristati na kompromitantnu suradnju s onima koji ne poštuju elementarne ustavne principe i principe demokratske države.
Teško je reći jesu li međunarodni posrednici u pravu kad insistiraju na tome da se svejedno institucije formiraju. Taj pritisak povezan je s institucionalnim optimizmom – uvjerenjem da će sudjelovanje u institucijama vlasti i „besprizorne” promijeniti i natjerati ih da se ponašaju institucionalno, dakle u skladu s načelima Ustava. Vidimo, međutim, da je ponekad to možda djelovalo, ali da danas ta logika nije djelotvorna, barem kad je riječ o sudionicima izvršne vlasti na razini BiH, koji dolaze iz Dodikova političkog „atara”.
Miloradu Dodiku počinje suđenje na Sudu BiH zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika Schmidta. Dodik svim silama pokušava mobilizirati stranačko tijelo podižući tenzije na entitetskim linijama, dok američki ambasador Murphy upozorava na moguće dodatne eskalacije u Dodikovoj režiji. Kakva je uloga Rusije?
-Bog je visoko, Rusija je daleko. To je jedino racionalno objašnjenje utjecaja Rusije na današnje politike aktera iz „Srpskog sveta”. Pogledamo li što se događa u Crnoj Gori, kako tamo dvojac Spajić-Milatović misli da inovativno preskače „crvene linije” što su ih euroatlantski saveznici jasno zacrtali i tako predaje ključnu moć u ruke ključnom akteru velikosrpske i proruske politike u toj državi, Andriji Mandiću. Od američkog, ali i europskog odgovora na ovo izigravanje očekivanja u članici NATO saveza, koja je do smjene vlasti 2020. bila predvodnica procesa europske integracije na Balkanu, u velikoj mjeri ovisi kako će se odvijati procesi u ostatku regije.
Često se činilo da Bosni i Hercegovini danas manjka Visoki predstavnik kakav je bio sir Paddy Ashdown, koji je „pištolj” Bonskih ovlasti nosio „prokleto nisko” i uvijek ga bio sprema potegnuti. U usporedbi s žovijalnim liberalom kojeg nikad nije napustio duh kraljevskog marinca, Christian Schmidt se čini dosadnim birokratom, ali on je izvrstan državni službenik i dobro obrazovani pravnik, koji djeluje temeljito i pedantno. Takav, temeljit i njemački ustrajan, doveo je Dodika pred sud, a kako bi mogla izgledati Dodikova prevrtljivost pred tim sudom, vidjeli smo iz „dosljednosti” kojom je Dodik provodio „svoju odluku” da Schmidt više ne smije nogom kročiti na teritorij entiteta pod njegovom samovlašću.
Schmidt je Dodika zapravo već izuo iz cipela, koliko god se nekima činilo da je Dodik još uvijek moćan. Kad netko na poziciji na kojoj je Dodik počne govoriti o američkom ambasadoru, ali i o SAD kao o neprijateljima, jasno je da su lađe počele tonuti. Uostalom, nije takozvana Republika Srpska jedina fantomska država na ovim prostorima koja je objavila neprijateljstvo Sjedinjenim Državama. I Pavelićeva fantomska nepriznata država, takozvana Nezavisna država Hrvatska, koja je obuhvaćala i prostor koji je danas pod Dodikovom vlašću, objavila je rat Sjedinjenim državama, a znamo kako je sve to završilo.
Rusiji je Dodik isto što i Hamas ili Hezbolah, izvođač radova, onaj koji na području na kojem djeluje izaziva međunarodni konflikt i kaos. Posve jednako da, kao što Putin neće napraviti ništa u interesu niti Hamasa, niti palestinskog naroda u Gazi, neće, a i ne može napraviti ništa u korist Dodika i njegove paradržave. Ono što može je pokušati pokrenuti međunarodni proces kojim bi se delegitimirala uloga Visokog predstavnika Schmidta, ali to je tek farsa za koju i u Rusiji znaju kakav će ishod imati. Teško je vjerovati da i Dodiku to nije jasno.
Dobar dio Dodikove obrane zasnovan i na negiranju legaliteta i legitimiteta visokog predstavnika Schmidta. Nakon odgovora iz OHR-a i Ambasade Njemačke čini se da je i taj pokušaj osuđen na propast. Mislite li da će Dodik s političke scene otići mirno ili će ići do kraja izazivajući incidente?
-Njegov posao je da izaziva incidente, a pitanje je vještine međunarodnog faktora, ali i vlasti u BiH (čiji je kamen oko noge opisan u odgovoru na prvo Vaše pitanje) koliko će ti incidenti biti vidljivi i utjecajni i koliko će trajati.
Zanimljiva je i reakcija hrvatskog predsjednika Milanovića, koji je optužio „Engleziće“ i Amerikance da žele na vlast umjesto Dodika dovesti četnike. Što se krije iza takve Milanovićeve retorike?
-Kao i njegov prijatelj Dodik, i Zoran Milanović jako dobro zna kako je teško biti u džepu ruskoj politici. Američka politika rado ponavlja maksimu uglednog liberalnog ekonomista, nobelovca, Miltona Friedmana da „ne postoji takva stvar kao što je besplatni ručak”. Putinovska ideologija to nikad neće reći, jer se etatistička logika uvijek oslanja na distribuciju i na to da onome tko dijeli uvijek ostaju besplatni resursi. Međutim, ti resursi nikad nisu besplatni za one kojima su podijeljeni. Nisu bili za ruske oligarhe, koji danas moraju podupirati Putinovu vlast, iako su svjesni da ih ovaj vodi u ekonomski kolaps, a Putin ne otpušta „dužnicima svojim” niti onda kad su daleko u svijetu. To zna i Vučić, to zna i Dodik, to zna i Marine Le Pen, znao je Berlusconi, a očito da zna i Zoran Milanović.
