Glad, neimaština, hladnoća, svakodnevno ubijanje od strane četnika, bila su obilježja Bajrama u ratnoj Srebrenici.
Mevludin-ef. Hrnjić koji je od 1993. godine boravio u Srebrenici sve do njenog pada sa osjećajem gorčine se sjeća Bajrama u Srebrenici. Prisjeća se kako je u Srebrenici došao padom njegove Kamenice, Cerske i Konjević Polja tražeći jedinu nadu spasa, Srebrenicu.
– To su već bili uveliko dani ramazana, koji je započeo koncem februara. Za mene su to bili najteži ramazanski dani u životu. Teški uvjeti života, bez hrane i drugih potreba, a sve pod pritiskom agresora, u strahu, otporu i povlačenju. S druge strane, zimski period, hladnoće i snijeg. Nisi znao gdje te čeka dan, gdje noć, hoćeš li ostati živ ili nećeš – započinje razgovor Hrnjić.
Prisjeća se da je taj ramazan započeo u Cerskoj, predvodeći tri teravije kao imam jednoj grupici džematlija, onda par dana nastavio u svojoj Kamenici, kao vojnik na liniji odbrane i početkom marta izašao iz Kamenice koja pada u ruke agresora i ponovo preko Cerske, Konjević Polja i Pobuđa, koje ubrzo snađe ista sudbina.
Dolaskom u Srebrenicu, kaže, zatiče, također, teško stanje, čak i teže.
– Hiljade pridošlih muhadžira. Hladna zima i veliki snijeg, ljudi nemaju smještaja, borave promrzli po ulicama, pločnicima, nadstrešnicama, uz naložene vatre, uz cerade i najlone. Glad je i neimaština. Slike i prizori su žalosni. U tim teškim danima kada nisi imao ništa, a došao si u drugu i tuđu sredinu, trebalo je se snaći – govori Hrnjić.
Kao vojnik zajedno sa svojim drugovima i saborcima odlazi na linije odbrane za koje su bili zaduženi. Nakon 17. aprila 1993. godine kada je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo Srebrenicu zaštičenom zonom, situacija se popravlja.
– Za nas je to bilo nešto neočekivano i izazvalo je velike radosti. Shvatili smo da smo spašeni i da nas nisu predali dželatima. Tih dana slijedi demilitarizacija Srebrenice, razoružavanje naših branitelja i stavljanje oružja pod kontrolu Unprofora, u njihovu bazu. Onda je uslijedila dostava humanitarne pomoći. Pokušavamo da se vratimo iole nekim normalnijim tokovima života, ako se tako može reći – ističe Hrnjić.
Mevludin-ef. Hrnjić
Prvi Ramazanski bajram, krajem marta 1993., dočekao je u gradu. Još je bilo ratno stanje i vodile se borbe oko Srebrenice u jeku pokrenute neprijateljske ofanzive.
– Pamtim taj dan kada sam krenuo iz Kazana do glavne džamije u gradu, gdje je trebao da bude bajram-namaz i da ga klanjam kao muktedija. Bilo je opasno i morao sam se kretati oprezno, jer su s vremena na vrijeme padale granate po gradskoj zoni i okolo. Uspio sam doći do džamije i klanjati napolju, ispred, sa drugim muktedijama, kojih je bilo zapažen broj. Klanjao sam bajram, ali nije to bila nikakva posebna, radosna atmosfera i ambijent koji dolikuju Bajramu. Sve je u nekoj tišini, muku i bojazni – kaže Hrnjić.
Bio mu je to, kako kaže, jedan od najtežih Bajrama do tada.
Krajem aprila se, zajedno sa svojim kolegama, vraća imamskoj misiji, radeći kao jedan od četvorice imama u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici. To mu je bila i velika čast i ponos.
– Naredni period boravka u enklavi, koji će potrajati sve do tog crnog jula 1995. godine, ja sam još dočekao pet bajrama, dva Ramazanska i tri Kurban-bajrama. Drugi Ramazanski bajram, 1994. godine, dočekujem kao imam u sali Vatrogasnog doma u Srebrenici gdje sam kao imam i hatib predvodio bajram-namaz sa velikim brojem prisutnih. Prethodno sam cijeli ramazan proveo s njima kao teravih imam – govori Hrnjić.
Sjeća se da je taj Bajram u odnosu na onaj iz 1993. godine bio u boljoj i radosnijoj atmosferi. Bio je, prije svega, mir i malo se lakše snalazilo i saživilo u tim okolnostima. Na lice se mogao izmamiti osmijeh i srdačnije čestitati jedni drugima i međusobno družiti.
– Iduće godine tokom mjeseca ramazana radim kao teravih imam u jednom selu nadomak Srebrenice, po imenu Jaglići. Tu klanjam i četiri džume kao imam i hatib, za tri bliska i susjedna džemata, Jaglići, Šušnjari i Brezova Njiva i naravno, ostajem za Bajram. Za razliku od prethodnog bajrama gdje su muktedije bile, uglavnom muhadžiri, ovaj put su to mještani sela. Bilo je, zaista lijepo i ugodno – govori Hrnjić.
Taj Bajram je davao ozračje i radost na mnogim licima. Osjećao se u veselijoj atmosferi. Baš kako priliči tim mubarek danima i blagdanima. Oni seoski običaji, adeti i tradicija se osjećaju.
Prisjećajući se bajramskih sofri kaže da su to bile skromne sofre spravljene od namirnica koje su stizale kao pomoć, ali kojih nije bilo u dovoljnim količinama i potrebama.
Samo jednu pravu i bogatiju bajramsku sofru doživio je tog zadnjeg bajrama 1995. u kući jednog džematlije u selu Šušnjari.
Na pitanje o bajramskim hutbama kaže da su one bile dobro pripremljene i prezentovane prisutnima.
– Sve su džamije bile ispunjene klanjačima i to je davalo dodatni motiv imamu da se posveti određenoj tematici. Imali smo nešto literature koja se mogla naći kao podloga svemu, ali je najbitnije bilo do hatiba kako će to sve prenijeti do slušalaca. Moram reći da smo po tom pitanju dokazali svoju vrijednost, stručnost, znanje i naobrazbu i možemo to smatrati velikim uspjehom i ponosom – napominje Hrnjić.
Kako kaže nisu slutili da će ih vrlo brzo zadesiti to veliko zlo, genocid. Obzirom da je veliki broj stanovništva stradao i ubijen, nije među živima, ističe, sjećanje na njih i te bajrame daju posebnu uspomenu, sjetu i emociju.
(Alem Dedić/Preporod.info)
