Uza sve to, širom Srbije pripremaju se i novi protesti, zbog čega mediji njemačkog jezika taj cijeli projekt uporno nazivaju “kontroverznim”
Kad bi Tesla stvarno pokušao ostvariti cilj Elona Muska da do 2030. dosegne proizvodnju od 20 miliona električnih automobila godišnje, za to bi mu trebalo gotovo sedam puta više litijuma od njegove cjelokupne današnje proizvodnje. Čak ni Elon Musk ne zna gdje nabaviti te silne količine. Međutim još je veći problem – i to ne samo za njega – što gotovo dvije trećine današnjih rudnika litijuma i njegovog procesiranja kontroliše Kina. Ona je počela kupovati rudnike litiuma širom svijeta i ulagati u njegovo procesiranje još prije petnaestak godina, dok su SAD i EU (ne samo kad je riječ o litijumu) još spavali, piše Dnevno.hr.
Kako se potrebe svih proizvođača električnih automobila danas kreću oko 930.000 tona godišnje, a pretpostavka je da će do 2030. godine doseći 3.000.000 tona, došlo je do prave utrke za kontrolu nad nalazištima, iskopavanjem i procesiranjem litijuma koja se sve više intenzivira.
Kada je Rio Tinto (australsko-britanska rudarska kompanija, jedna od najvećih u svijetu) 2019. godine objavila da su kod Loznice otkrivene velike zalihe visokokvalitetnog litijuma, najveće u Evropi i vjerovatno jedne od najvećih u svijetu, ta je vijest širom Evropske unije izazvala euforiju jer je današnja proizvodnja litijuma u EU-u tek simbolična.
Rio Tinto je u iskopavanje i procesiranje litijuma odmah spremno uložio 200 miliona dolara, a prema riječima Marny Finlayson, njegove tadašnje direktorice za Srbiju, to je s pratećim industrijama trebalo dodati “nekoliko postotaka na BDP Srbije”. Početak proizvodnje bio je planiran za 2025. godinu. Međutim vijest o otkriću litijuma u Srbiji nije izazvala oduševljenje. Iskopavanje i procesiranje litijuma potencijalno upropaštava okoliš nadaleko i naširoko – negativne posljedice za vodu, tlo i zrak mogu biti znatne. Tako je najava otvaranja pogona za vađenje i procesiranje litijuma izazvala žestoke proteste ne samo lokalnog stanovništva nego i cijele Srbije.
Prvi pokušaj Rio Tinta zato nije uspio: protesti su se toliko raširili da je došlo i do blokada autocesta, željezničkih pruga i mostova pa Vladi Srbije nije preostalo ništa drugo nego da početkom 2022. godine povuče licenciju odobrenu Rio Tintu i odustane od cijelog projekta.
Logičniji put
Sada se krenulo u drugi pokušaj. Za nedavnog posjeta kancelara Olafa Scholza i Maroša Šefčoviča, član Komisije EU-a za energetiku, Beogradu, EU i Srbija su se (principijelno) složili da se to najveće nalazište litijuma u Evropi dovede u funkciju tako da koristi samo proizvođačima električnih automobila u Evropi.
EU i Srbija potpisali su pismo namjere o projektu koji će obuhvatiti ne samo iskopavanje i procesiranje litijuma nego i kompletni “vertikalni lanac” (engl. value chain) – od proizvodnje baterija do automobila.
Prema tvrdnjama Aleksandra Vučića, proizvodnja će biti 58.000 tona godišnje – dovoljno za 13 posto današnjih potreba svih proizvođača električnih automobila u EU-u (oko 1,1 milion).
Siniša Mali, srbijanski ministar finansija, čak je izjavio da će Srbija zabraniti izvoz litijuma da bi se tako stimulirala proizvodnja finalnih proizvoda. Prema njegovim riječima, učinak na cijelu ekonomiju Srbije bit će još veći od onog koji je predvidjela Marny Finlayson: dodat će između 10 i 12 milijardi eura na njen GDP (između 64 mlrd. eura i 75 mlrd. dolara, zavisno od toga ko daje podatke). Predviđene investicije EU-a u taj ogromni projekat bit će najveće u historiji Srbije. Postoji, međutim, i druga strana.
Organizovati taj cijeli sistem, počevši od iskopavanja i procesiranja do proizvodnje, tako da od toga bude imala korist cijela Srbija kao država poduhvat je od kojeg zastaje dah i mnogi se pitaju hoće li ga Aleksandar Vučić s ekipom koju je okupio uspjeti odraditi.
“Stvarno vjerujem da bi ovaj posao s litijumom mogao postati game changer ne samo za Srbiju nego i za cijelu regiju”, kaže Aleksandar Vučić.
Pravi će izazovi, međutim, doći tek kada se od sporazuma o strateškom partnerstvu s EU-om i memoranduma o namjerama prijeđe na ugovore s konkretnim proizvođačima automobila i nemilosrdnim i preciznim zahtjevima kompanija iz supermoćnog litijumskog biznisa. Mnogi posmatrači zato misle da je Srbija trebala odmah krenuti u zaključivanje konkretnih ugovora s proizvođačima automobila jer bi to bio logičniji put od zaključivanja strateškog partnerstva s EU-om koje tek treba konkretizovati.
Veliki utjecaj
Neki analitičari zato tvrde da bi za Srbiju bilo bolje rješenje povezivanje s BYD-om (najveći kineski proizvođač električnih automobila koji gradi tvornicu u Segedinu namijenjenu samo proizvodnji za Evropu), ali tu je ideju predsjednik Vučić principijelno odbio. Na taj način on naglašava da Srbija namjerava ustrajati na svom evropskom putu i učlanjenju u EU. Međutim, posmatrači se pitaju nije li se time što se ne želi povezati s BYD-om odrekao kineskog vrapca (pogolemih dimenzija) u ruci radi evropskog goluba na grani (za kojeg se još ne zna ni na kojem je stablu, a kamoli na kojoj grani sjedi).
Xi Jinping je za nedavne posjete Mađarskoj izričito naglasio da BYD svoju tvornicu električnih automobila u Segedinu gradi specifično za potrebe evropskog tržišta i da će ona biti najveća u Evropi. Viktor Orban očekuje da će, s kooperantima, ona zapošljavati “barem 100.000 ljudi”.
Tvornica koja zapošljava toliko ljudi imat će veliki utjecaj ne samo na mađarsku ekonomiju – on će se itekako osjetiti u cijeloj regiji, daleko preko granica Mađarske. Također, Xi Jinping je rekao kako očekuje da će partnerski odnos koji je Kina izgradila s Mađarskom poslužiti kao model ostalim članicama EU-a kakve odnose trebaju graditi s Kinom.
Cinici upozoravaju da buhe i ambicije rado skaču uvis. Oni zbog toga smatraju da bi se plan Srbije o cijelom vertikalnom lancu proizvodnje – od sirovine do gotovih proizvoda – u praksi mogao pokazati kao preambiciozan te da bi Srbija trebala odustati od kompletnog proizvodnog lanca, jer je previše kompleksan, a time i rizičan, te se radije usredotočiti na nešto manje i skromnije. Ovako, nameće se dojam da Srbija želi postati primjer dijametralno suprotan od Australije: Australija, najveći “svjetski rudnik” i trenutno najveći svjetski proizvođač litijuma, drži 40 posto svjetske proizvodnje. Međutim, ona već dugi niz godina nije proizvela ni jedan jedini automobil (iako je nekada proizvodila automobile, i vlastite i u licenciji), već sav litij izvozi u Kinu.
Najveći problem
Na primjedbe da Australija “nije impresivna kada je riječ o dodavanju vrijednosti na njene sirovine” premijer Anthony Albanese suho odgovara: “Ezopove žabe bile su veoma mudre. Iako su umirale od žeđi, ni jedna nije htjela skočiti u bunar, jer su znale da poslije više nikada neće moći izaći.” Anthony Albanese očito smatra da su rizici proizvodnje baterija i električnih automobila za Australiju preveliki.
Ogromno nalazište litijuma u Srbiji u blizini velikih proizvođača automobila u Evropi jest velika prednost. Međutim, za Srbiju će se kao veliki nedostatak pokazati to što nije članica EU-a. Štaviše, mnogi, poput čuvenog američko-srpskog ekonomista Branka Milanovića (koji inače nije nesklon “jastrebovskom” načinu razmišljanja), javno tvrde da ona to nikada neće ni biti. To, u principu, ne bi trebao biti najveći problem: Švicarska, jedna od država najbolje integrisanih u EU, nije njegova članica i sasvim sigurno to neće nikada postati. Ona, umjesto članstva, s EU-om ima 188 bilateralnih aranžmana koje kani zadržati. Ali zasad još ne postoje velike sličnosti između Švicarske i Srbije i načina funkcionisanja njihovih ekonomija kako bi Srbija bez daljnjeg mogla koristiti švicarske poslovne modele.
Aleksandru Vučiću u tom ambicioznom projektu također neće pomoći njegova reputacija. Bije ga glas da nije “jak” predsjednik, a kritičari mu najviše predbacuju to što nije riješio priznanja Kosova (glavno opterećenje odnosa Srbija – EU) iako je to mogao učiniti na “elegantan” način – i pritom još ispasti “laf”. Po njihovu mišljenju, trebao je samo insistirati da sve države EU-a poštuju princip porote, odnosno da njihova odluka o priznanju Kosova mora biti jednoglasna. Jasno je, naime, da Španija, Rumunjska, Grčka, Kipar i Slovačka – pet članica EU-a koje nisu priznale Kosovo – to neće učiniti ni ubuduće, i to iz istih razloga zbog kojih ga nije priznala ni Srbija: niti jedna od tih država ne želi da i njihove manjine “dobiju inspiraciju” za ostvarivanje ideja “slobode, nezavisnosti i suvereniteta” (čitaj: jednostranih odcjepljenja).
Švicarski model
Druga velika zamjerka Aleksandru Vučiću jest da se zbog približavanja Zapadu prelako odrekao kupnje ruskih borbenih aviona i odlučio za francuske Rafalee. Ako je vjerovati medijima, 12 novih Rafalea Srbiju je stajalo tri milijarde eura (12 polovnih Hrvatsku je navodno stajalo jednu milijardu). Međutim, nije riječ samo o tome da je ruske avione mogao dobiti za mali dio te cijene: Švicarsku je 36 američkih F-35 Lockheed Martina koštalo “samo” šest milijardi dolara. Osim toga, Lockheed Martin prihvatio je “offset” poslove u vrijednosti od 60 posto vrijednosti ugovora. Ovako drastičan nerazmjer u cijenama izazvao je cinične komentare da je “Emmanuel Macron prodajom Rafalea Hrvatsku i Srbiju ošišao kao ovce”.
Uza sve to, širom Srbije pripremaju se i novi protesti, zbog čega mediji njemačkog jezika taj cijeli projekt uporno nazivaju “kontroverznim”.
“Litijum njima na zapadu, a ekološka katastrofa nama u Srbiji. Iskopavanje i procesiranje litijuma devastirat će poljoprivredno zemljište u cijeloj dolini; ostaviti barem dvadesetak sela bez egzistencije i natjerati barem 20.000 ljudi da odu. Ekološki standardi i ‘ekološki obzirna proizvodnja litijuma’ je tlapnja – nema ekološki čiste proizvodnje litijuma. Radi se o našoj egzistenciji, a od tog litijuma mi ćemo imati koristi koliko i Kongoanci od svojih dijamanata”, tvrdi Savo Manojlović, predsjednik udruge Kreni-Promeni, glavnog organizatora ranijih protesta.
Za Srbiju nema druge nego prihvatiti švicarski poslovni model: s partnerima koje bude odabrala za taj projekt morat će zaključiti cijeli niz bilateralnih aranžmana poput onih koje Švicarska ima s EU-om, unatoč tome što je to posao od čije ambicioznosti zastaje dah. No, kako je primijetio još Albert Einstein: “Samo oni koji se usude upustiti u apsurdno mogu ostvariti nemoguće.”
