U nekoj arhivi, negdje, pronađoh staru listinu sa sljedećim sadržajem:
“Događaj se zbio u rano proljeće, zadnje ratne godine. Sjećam se da je Konjuh još uvijek bio pod Snjegovima kao Kilimandžaro. U prvom sutonu, u trenucima dok su ezani sa džamija pozivali na akšam namaz; Bataljon je bio postrojen na kiši. Poslije kratke ratne zapovijesti; na Huskin poziv; prolomio se ratni poklič Sprečom. Komandant je izdao naredbu: Bataljon pokret!. I krenuli smo u kišnu noć. Dok smo izlazili iz male kasarne, na kapiji smo susretali mještane iz komšiluka; došli su da sa dovama isprate ratnike.
Ukrcali smo se u kamione i vozili smo se vrlo kratko, a onda smo nastavili pješke, usiljenim maršom pod punom borbenom gotovošću. Kroz noć, preko Prijevoja, pa još dalje. Kalesija je ostajala desno i iza našega kretanja; u tami i kiši. Tišinu noći prekidali su neprijateljski rafali sa Visa.
Nepregledna kolona šutljivih ratnika probijala se kroz tma i tmušu neprebolnu; valjalo je nama naprijed; jer ima jedna Modra Rijeka, kako je to onomad govorio Mak. Njegovu pjesmu smo recitovali na času, davno, a prošlo je svega par godina, u vrijeme dok sam bio maturant srednje škole u Tuzli. Taj čas je bio prekinut zbog paljbe iz kolone JNA koja se kretala kroz Tuzlu. Te misli, iz te noći, prekinula je naredba komandira čete: Brže! Brže!.I išli smo trčeći u susret vlastitoj sudbini; takvi su bili Sprečanski ratnici.
Ujutro, poslije marširanja cijele noći, izbili smo na krajnji sjeveroistok slobodne teritorije, i već za dan ili dva, vodili smo težak boj. U borbi su pali naši heroji Ismet Delić (1970-1995) i Nedžad Paprikić (1971-1995). Dalje nečitko…, pa zatim piše, ili je naknadno dopisano: neki mi tvrde, da u rana praskozorja i danas mogu čuti Huskin poklič… Umjesto potpisa pisalo je: Nije dočekao kraj rata/samo su mrtvi dočekali njegov kraj”.
Ovaj tekst, neznanog autora, je zapravo uvod u tekst o našoj paloj Heroini Saneli Nišić.
Sanela Nišić je rođena 25. 3. 1975. godine. (Otac Sulejman i majka Šerifa). Kao maloljetnica, sa svega sedamnaest godina, 8. aprila 1992. godine uključuje se dobrovoljno u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Prvo se priključuje Kalesijskom Odredu, koji će kasnije prerasti u 3. Bataljon 205. Brdske brigade Kalesija. Na ratnom borbenom rasporedu bila je bolničarka. Suborci su je od milja nazivali Sandala. Bila je neustrašiva i hrabra a u Brigadi je uživala izuzetno poštovanje.
Dana 3. maja 1993. godine, na lokaciji Hilmino brdo, u blizini puta prema Kalesiji, vojnici 205. Brdske brigade bili su na borbenom položaju, iščekujući napad neprijatelja. U tom trenutku na njih je pala neprijateljska granata, poginulo je nekoliko pripadnika ARBiH a bilo je i više ranjenih. Sanela je potrčala prema teško ranjenom Esedu Selimoviću komandiru čete, kojem je ukazala pomoć i spasila život. U tim trenucima pala je i druga neprijateljska granata i Hrabra Sanela Nišić je poginula. Njeno ime je uklesano na spomeniku u Živinicama i Kalesiji. Šehid, hrabra borkinja, Sanela Nišić je ukopana u mezarju Šahići.
U pripremi ovoga teksta posjetio sam lokaciju na kojoj je Heroina Sanela Nišić poginula.
Na Hilmino brdo me ljubazno odveo njen suborac Sead. Sa tog brda pruža se pogled na pitominu Spreče, i kišilo je, kao one noći, s početka ovoga teksta. A na kraju, dodajemo i misli jednog pjesnika:
…Trebalo je nositi puno žara u srcu i trčati po vrelom pijesku…, i
…Da li će sloboda umjeti da pjeva;
Kao što su sužnji pjevali o njoj…
(Bilješke: Nekrologij Kalesijski šehidi.; Delić, Nekrologij šehida i poginulih boraca općine živinice.; Razgovor sa suborcima rahmetli Sanele Nišić, Seadom Šehićem RVI, i Esedom Selimovićem komandirom čete 205. Brdske brigade Kalesija). /dr. sc. Suadin Strašević/
Piše:dr.sc.Suadin Strašević-Heroina viteškog grada-Herojskih Živinica
