Prije ravno pet godina, u martu 2019, Radovan Karadžić je osuđen na doživotni zatvor. Ovaj tekst je pokušaj kreiranja njegove alternativne biografije.
U eseju O Heideggerovom nacizmu, američki filozof Richard Rorty piše o tome kako je malo bilo potrebno da Heideggerova biografija bude vrlo, vrlo drugačija. Rorty Heideggera tretira kao “kutiju za alat”.
„Što se mene tiče, volio bih da zadržim Heideggera pragmatistu a ignorišem Heideggera nacistu, da zadržim njegovo ocrtavanje istorije metafizike a odbacim pesimističke zaključke, da zadržim odabrane djelove iz Heideggerovog slikovlja i žargona, a otarasim se njegovih svjetsko-povijesnih pretenzija“, veli Rorty.
Koji ispisuje zamišljenu biografiju drugačijeg Heideggera.
Filozof se u ljeto 1930. zaljubljuje u prekrasnu studenticu Saru Mandelbaum, Jevrejku. Da bi bio sa njom, odvaži se na razvod od Elfride, što će ga koštati prijateljstva sa porodicom Husserl. U januaru 1933, njih dvoje dobiće sina – Abrahama. Narastajući nacizam prijetnja je njihovoj sreći. Heideggerovi napuštaju Freiburg. On nakratko predaje kao gostujući profesor u Bremenu, a onda prihvata poziv Princetona i odlazi u Ameriku. Na Univerzitetu Chicago upoznaje Thomasa Manna.
„Uviđaju da dijele zajedničke stvari sa Adornom i Horkheimerom; slažu se da je Amerika reductio ad absurdum prosvjetiteljskih nadanja, zemlja bez kulture“, piše Rorty.
Nakon što se razvede od Sare i ona sa sinom ode za Palestinu, Heidegger se 1948. trijumfalno vraća u Freiburg.
Slijedi konačna, genijalna Rortyjeva intervencija:
„Heidegger se ženi treći put, ovaj put sa ratnom udovicom koja sve njegove prijatelje podsjeća na Elfride. Kada umre 1976, njegova će mu supruga na kovčeg staviti Predsjedničko odlikovanje za slobodu, orden reda Pour le Merite i zlatnu medalju Nobelove nagrade za književnost. Ovo posljednje priznanje mu je dodjeljeno u godini nakon objavljivanja njegove kratke, ali dirljive elegije za Abrahamom koji je poginuo na Golanskoj visoravni 1967.“
Primijenimo ovu Rortyjevu konstrukciju na, recimo, Radovana Karadžića i pogledajmo gdje će nas to odvesti. I gle: We’re on the Road To Nowhere… Najprije zato što između Heideggera i Raše postoji izvjesna razlika, tako značajna da svaku analogiju čini nemogućom. Čak i tamo gdje se učini da su slični, između njih je bezdan što genija koji je prigrlio monstruoznu ideju odvaja od očajnog pjesnika i “vrsnog” zločinca.
Heideggera su protivnici posprdno nazivali seljačkim filozofom, čovjekom koji koristi agrarne metafore. Sam Heidegger je sa svojim pumparicama i tregerima (navodno je Husserl, i prije nego je upoznao Heideggera, primijetio to seljačko momče u prvim redovima na svojim predavanjima), sa svojim šumskim putevima („U šumi su putevi koji se, mahom zarasli, naglo prekidaju tamo gdje još nije kročila ljudska noga… Drvosječe i šumari poznaju te puteve.
Oni znaju šta znači biti na šumskom putu”), pokazivao nemalu otvorenost za takvu kritiku.
Ali, Heideggerove šume su metafizičke a Radovanove katastarske i srpske; u Heideggerovim šumama stanuje Hölderlin i u njima se traga za izvorom umjetničkog djela; u Radovanovim šumama stanuju on i Mladić, a traga se za najboljim mjestom za minobacač iz kojega će biti ispaljena granata koja će, dolje u kotlini, ako da pravoslavni Bog i sreća junačka, pobiti što više “turske” djece.
Analogija je potom nemoguća i zato što je Heidegger do svog svjetonazora došao tako što je, najprostije rečeno, razmišljao i čitao. Karadžićev svjetonazor, s druge strane, moguć je jedino kod ljudi koji ne razmišljaju i ne čitaju. Brisati sa lica zemlje čitave gradove i narode, kao da su starozavjetni Bog, mogu samo zli glupani (zlo čovjeka uvijek čini glupim, jer zlo je glupo), poput onih koje su 1992. bosanskim šumskim stazama poveli Srbe.
Pa ipak, recimo da je bilo ovako…
Radovan Karadžić izlazi iz autobusa koji ga je dovezao u Sarajevo. U strahu posmatra grad oko sebe. Sjeća se riječi kojima su ga njegovi ispratili na studije: čuvaj se grada i pamet u glavu, sam među svim tim Turcima. Njegova koljena se tresu onako kako će se ’79. zatresti crnogorsko primorje. Hvala vam i sve najbolje, kaže Radovan vozaču i nestaje u šumi zgrada.
Svakog dana opsade Sarajeva u ovoj stvarnosti, vozač će se sjećati tog trenutka i proklinjati sebe što autobus nije potjerao niz kakvu liticu i tolike dobre ljude spasio bijede. Ovoga što puca na nas, ja sam dovezo, jeb’o mi pas mater, starac govori prolaznicima koji su se bacili na asfalt kada je maločas pukla granata kod robne kuće Sarajke. Ludi starac, misle oni. Dobar i lud, isto ti je, misli starac.
Lijepi je proljetni dan. Prolazeći kraj Vijećnice, Radovan ugleda djevojku u koju se istog trena zaljubi. Biće potrebne godine da osvoji njeno srce. Ali na kraju, izmaštana Indira Hadžić postaje gospođa Karadžić. Vrijeme je teško a njihova podstanarska soba na Bjelavama tijesna. Pa ipak, oni su sretni. Radovan prekida kontakte sa rodnim krajem – prisiljen da bira između Indire i Karadžićâ koji odbijaju da je prihvate, bira nju.
Njihova kći Sara boluje od teškog hroničnog bronhitisa. Radovanova karijera psihijatra je u povoju, Indira je kod kuće, njeguje dijete. Sa njihovim primanjima, mjesec je predug. Od gladi ih spašava komšiluk, koji se čitav mobilisao da pomogne simpatičnom Crnogorcu, dobroj Indiri i sirotoj maloj Sari. Poneko Indiri, kada Radovan nije kod kuće, doturi nešto novca. Ona mu o tome ne govori, znajući da bi to povrijedilo njegov gorštački ponos, no on ipak zna.
Ljubav kojom je okružen rađa ljubav – sve ono što su ga učili o tim ljudima bila je laž, koje se Radovan stidi.
Ali ni sva ljubav ovoga svijeta nije dovoljna da izliječi Saru. Odvode je u Beograd, na VMA. Boraveći u Beogradu, Radovan, koji je već objavio dvije pjesničke knjige, odlazi do Francuske 7. Društvo srpskih književnih veličina mu isprva godi, ali kada riječ uzmu Bećković i Ćosić, koji govore o srpskim zemljama i narodnom jedinstvu, Radovan demonstrativno odlazi. Kakve budale, misli, riješen da nikada više ne napiše niti jednu pjesmu.
Šta bi dalje bilo, da li bi ovakva, drugačija Radovanova biografija bila dovoljna da bude izbjegnut rat u Bosni i od smrti i izbjeglištva budu spašene stotine hiljada ljudi? Naravno da ne.
Jer, Radovan je boraveći u Sarajevu svakako imao priliku osjetiti ljudsku dobrotu koja ga je morala odvratiti od rušenja grada koji ga je primio kao svoga. Žena mu je mogla biti Indira, kao što mu jeste Ljiljana, svejedno je, jer uzrok onoga što je učinio ne leži u ženi, niti u bilo kom čovjeku kojega je sreo. Sve je to zlo ležalo u njemu. Pustite van zlo iz samo jednog čovjeka – to će biti dovoljno za nestanak čitavog svijeta koji znamo.
U svijetu u kojem nije postao zločinac, Radovana rat zatiče u stanu na Breci. U takvom svijetu, Radovan ostaje u Sarajevu, pod bombama koje na njega sipaju Ratko Mladić i lider bosanskih Srba, Momčilo Krajišnik, Aleksa Buha ili neki drugi Gospodar muha.
U takvom svijetu, u septembru 1992., Radovan od srpske granate gine u starom komšiluku na Bjelavama, dok nosi vodu onemoćalom Ismetu koji ga je dobrim zadužio u ono doba, kada se Sara umalo ugušila od bronhitisa.
Šta nam ovo govori, osim da je svaki svijet najgori od svih mogućih svjetova? Da li bi u takvom svijetu Radovan Karadžić uspio spasiti makar jednog Sarajliju? Zapravo, bi. Jer, da je bilo tako, kako nije moglo biti, da je, umjesto što je opkolio i bombardovao grad koji ga je zagrlio kao svoga, ostao u tom gradu i poginuo od ruke onih koji su počinili zlodjela koja je svojeručno počinio, Radovan Karadžić bi spasio sebe.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS
