Piše: Emir BOROGOVAC / Istraga.ba
Kada je tužilaštvo BiH saopštilo da podiže optužnicu za “govor mržnje” protiv Bakira Izebegovića, predsjednika SDA, Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari i Reufa Bajrovića, političkog komentatora, najprije sam se zapitao, i sve češće se pitam, kao i sve više Bošnjaka u zadnje vrijeme, da li smo zapravo ‘95. godine izgubili rat, da li smo se izborili za slobodu i političku emancipaciju kao narod i kao nacija, barem u jednom dijelu naše države koju mnogi i dan danas zovu „slobodna teritorija“? Ako nismo izgubili rat tada, onda je barem jasno da rat i dalje traje i da već dugo godina gubimo bitku za bitkom. Optužnica tužilaštva je najnoviji napad, ambiciozan i trijumfalan u samoj činjenici da je tužilaštvo pod grbom BiH podiglo optužnicu protiv trojice navedenih Bošnjaka kako bi poslalo poruku ostalim Bošnjacima, ali i drugim narodima, da u ovoj BiH Bošnjaci nisu izborili političku emancipaciju, niti slobodu govora ukoliko druga dva naroda stave veto na tu slobodu kao što mogu staviti i veto na demokratiju u BIH. Poruka je utoliko agresivnija jer se ne primjenjuje samo nad Bošnjacima u Srebrenici ili Stocu, koji se ponižavaju po sudovima za živu riječ, već da Bošnjaci više nisu sigurni ni u Sarajevu.
Ipak, važno je definisati naše kafkijansko tužilaštvo, ko tačno optužuje trojicu viđenih Bošnjaka za “govor mržnje”? Da li iza svega stoji predsjednik HRS-a Slaven Raguž koji je podnio tužbu? Odgovor je naravno, ne, nije toliko moćan, on je samo podnio prijavu. Da li ih tuže Dodikovi i Čovićevi infiltratori unutar tužilaštva BiH koji su postavljeni u vrijeme Milana Tegeltije, Dodikovog savjetnika i pripadnika crne liste administracije SAD-a? Odgovor je naravno, da, to je jasno i političkim protivnicima u Sarajevu, ali i vranama na sarajevskim granama. No, na kraju nije toliko bitno ko ih tuži niti zbog čega, jer upravo zbog toga i postoji sud. Jedino što je zapravo bitno na kraju jeste, ko im sudi. Da li im sudi naša država ili neka druga, susjedna ili daleka. Ako im sudi naša država i sudije koje su lojalne našoj državi, njenim zakonima i zakletvi, onda ih mogu tužiti i Raguž i Dodik i Čović i svi tužioci Milana Tegeltije, ali sud je tu da brani njih i ovu državu upravo od takvih nasrtaja i napada na dostojanstvo i pravo svih nas u ovoj državi da politički djelujemo ili govorimo u skladu sa zakonom i liberalnim normama koje ograničavaju slobodu govora isključivo direktnim i kredibilnim pozivom na nasilje.
Međutim, uprkos nadi da nismo izgubili rat, ni ovu bitku, ne može se ignorisati nedavno završeni sudski proces bivšem premijeru Federacije BiH Fadilu Novaliću. Proces u koji su bile upletene strane ambasade od samog početka do kraja, kako je tvrdio i jedan od sudija navedenog procesa, Branko Perić u svom izdvojenom mišljenju, kao i advokat i nekad rado viđeni gost televizija Face TV i N1, Senad Pećanin, koji će predstavljati Emira Suljagića u ovom procesu. Tada je bilo jasno da sudije Suda BiH ne rade nužno za BiH, ako ih se pritisne od strane par zapadnih ambasada. Nesumnjivo da je tada poslana poruka ambasade SAD-a u BiH, prvenstveno SDA-u, ali i Bošnjacima kolektivno, da ukoliko se ne sluša diktat jednog čovjeka prolazne administracije, ide se u zatvor, čak i bez tačke optužnice kako bi poruka bila još glasnija i agresivnija.
Krucijalno pitanje nakon procesa Izetbegoviću, Suljagiću i Bajroviću jeste, da li ćemo gledati isti film. Ukoliko određeni tužioci ne rade za državu BiH, već za susjedne države i ambasade i ukoliko ni sudije u procesu ne budu radile za BiH, već susjedne države i ambasade, da li mi uopšte imamo državu? Odgovor je jasan, naravno da nemamo državu, nemamo ni Sarajevo, imamo samo okupaciju. Ipak, najvažnije je kakav će sud donijeti građani i narod kojem pripadam i da li će prepoznati da su oni u cjelini na istoj optuženičkoj klupi. Da li imamo kolektivno osnovnu državotvornu svijest i želju za političkom emancipacijom. Odgovor na to pitanje će pokazati da li smo politička nacija i narod koji drži svoju sudbinu u svojim rukama ili slučajni etnikum s kojim se poigrala okrutna historija. Da li uopšte postojimo ili smo iluzija postojanja kao nacija i narod, koje kao naše institucije države iz dana u dan padaju i odlaze u nestanak. Možemo biti sigurni i da će politički protivnici Izetbegovića, Suljagića i Bajrovića iz “trojke” u Sarajevu likovati i stati na stranu koga god treba, da ostanu na vlasti, bila to Hrvatska, jer je to “EU partner”, bila to HDZ BiH jer je Čović “isprovociran od strane Komšića”, bio to Dodik “jer mu treba strani novac” ili jedan prolazni ambasador prolazne administracije koji kao predstavnik najveće sile na svijetu nema nikakvu moć nad HDZ BiH i SNSD-om, ali ima svu moć nad malom ali poslušnom “trojkom”.
Bitno je spomenuti i trenutni proces protiv Milorada Dodika, koji također dobija poruku ambasade SAD-a putem BiH sudstva, no jednu sasvim drugu poruku, da stoji na putu (deluzivnom) strateškom cilju Bidenove administracije pridobijanju Srbije na stranu zapada. Navedeni strateški cilj je trebao da ide preko leđa BiH kako bi se zvaničnoj Srbiji dovoljno udovoljilo. Ipak, naklonost i nužna lojalnost Dodika ruskom državnom vrhu je barem privremeno osujetila takav ishod i to u korist BiH. Ostaje da se vidi da li će Dodik pristati da mu na kraju presude “muslimani”, ili strane ambasade kao što je SDA mirno pristala da se bez tačke optužnice presudi bivšem premijeru Novaliću kako bi se instalirao premijer FBiH koji odobrava i kontroliše zvanični Zagreb. U slučaju Milorada Dodika, traži se da odbaci Rusiju, ali ne i nužno da prihvati BiH. Podrška BiH od strane ambasade SAD-a se može isključivo posmatrati kao pritisak na Dodika i Vučića taktikom mrkve i štapa gdje je BiH i jedno i drugo. U slučaju mrkve nudi se vladavina Srbije nad BiH zajedno sa Hrvatskom kroz SNSD i HDZ BIH, što je suštinski stari plan iz Karađorđeva, dok je štap podrška BiH u slučaju secesije Republike Srpske. Međutim, Dodik neće promijeniti svoju lojalnost jer to se u “ruskom svijetu” ne prašta, niti ozbiljno smatra da je trenutna Bidenova administracija iskreno spremna podržati BiH u slučaju secesije s obzirom da je kroz djelovanje OHR-a nakon izbora 2022. godine marginalizirarala najveći narod unutar BiH u korist Republike Hrvatske.
Cilj tužbe za “govor mržnje” je jasan, odrediti i povući novu diskurzivnu liniju do koje može ići političko djelovanje predsjednika najveće partije u BiH i da posluži kao upozorenje svim drugim Bošnjacima da granice diskursa određuju Zagreb, Beograd i strane ambasade. Linija dozvoljenog diskursa za Bošnjake se ovim pokušajem želi pomjeriti naglo i daleko u pravcu kontrole i zabrane govora i političkog djelovanja Bošnjaka u svakom kutku zemlje, pa i u onim dijelovima koji su krvavo odbranjeni. Istovremeno se linija dozvoljenog diskursa naglo i dalekosežno pomjera u pravcu iživljavanja i apsolutne slobode negiranja zločina i genocida nad Bošnjacima. Kada se bude sudilo Bakiru Izetbegoviću za “prebrojavanje”, Emiru Suljagiću za “Krbavu” i Reufu Bajroviću za “poziv na proteste protiv OHR-a”, vidjet ćemo da li postoji naša država, makar neki njen dio. Da li ovdje uopšte postoji državotvoran narod ili samo skupina globalno nebitnih lokalnih stranaka i vendeta. Da li imamo medije i civilno društvo koji shvataju viši interes ili koji usred Sarajeva u najgledanijem dnevniku likuju što HDZ BiH ima isključivu moć da zaustavi demokratsku većinu. Da li su takvi mediji sigurni da se bore protiv Reufa Bajrovića ili SDA ili im zapravo smeta nešto drugo, ovaj narod, njihova vjera, pa i ova država koja je srušila bivšu. Da li vjerujemo u sebe, u to što znamo o sebi kao kolektiv ili se više brinemo o tuđim percepcijama i neopravdanim strahovima i predrasudama.
Da neopravdani strahovi i ograničavanje sloboda “muslimanima” nisu anatema ni predstavnicima stranih ambasada u BiH znamo, ne samo iz primjera drugih zemalja gdje takve mjere podržavaju, već i iz primjera u njihovim matičnim nominalno „slobodnim“ zemljama. Inspiraciju za ograničavanje političkog govora i djelovanja određenoj nominalno muslimanskoj skupini tužilaštvo BiH je moglo preuzeti danas od novije legislative SAD-a, Britanije i Njemačke gdje se linija dozvoljenog govora za propalestinske aktiviste povlači neumoljivo dalje u zonu zabranjenog. Zabranjuju se riječi, zastave, skupovi, pa i bojkot i živi glas ljudi koji su se usudi
li suprotstaviti zlu genocida i aparthejda. Takva praksa nije strana ni „liberalima“ u Bidenovoj administraciji, ni „liberalima“ Laburista Kiera Starmera u Britaniji ili „liberalima“ Zelenih Annalene Baerbock u Njemačkoj, koji se združeno sa desnicom slažu po pitanju zabrane diskurzivnog političkog djelovanja propalestinskih aktivista promjenom svojih zakona koji targetiraju i kriminaliziraju propalestinski aktivizam daleko preko linije i samog apsurda i duboko u zonu stvaranja vlastitog pravnog i političkog aparthejda za politički osviještene nominalne muslimane u njihovim zemljama. Takvim ljudima ne smijemo prepustiti da odlučuju o nama kao Bošnjacima ili muslimanima kako nas isključivo i vide. Ne možemo se uzdati u normativne vrijednosti liberalnog zapada koje očigledno ne vrijede jednako za sve. Ne možemo dopustiti da nam se zabranjuje govor koji je previše „škakljiv“ za zapadne uši, jer znamo iz iskustva da pomijeranju linije nema kraja ukoliko se dopusti. Da bi nas vidjeli i tretirali kao jednake, moramo sebe smatrati jednakima u svijetu, umjesto stidljivog povlačenja pred tuđim neopravdanim osudama i strahovima. Nesumnjivo je da potreba za iživljavanjem i dominacijom nije odlika stvarne prijetnje i straha koje osjeća Zagreb, Beograd ili jedan od ambasadora u našoj zemlji, već oportunizam nad stranom koja sebe smatra slabijom i tako sebe tretira. Budite sigurni da je ovo test naše kolektivne snage ili bolje rečeno, slabosti. Na kraju, jedino možemo kao narod suditi i presuditi sebi i svojoj državi, sve je u našim rukama, ne u tuđim, ma ko to bio.
