Zovem se Mirjana i dok sam držala telefon na uhu, osjetila sam kako mi se ruke tresu jer je glas s druge strane bio smiren, ali previše ozbiljan da bi bio bezazlen. Nije se predstavio odmah. Samo je ponovio pitanje. Kao da želi biti siguran.
Kada sam potvrdila da sam Tomova majka, nastupila je kratka tišina koja je trajala samo nekoliko sekundi, ali meni je djelovala kao vječnost jer sam već osjećala da nešto nije u redu. Srce mi je počelo ubrzano kucati. Nisam mogla disati kako treba.
Zatim je rekao da je moj sin uključen u situaciju koja zahtijeva da odmah dođem, i da ne paničim, ali da je važno da budem tamo što prije. Njegove riječi su bile pažljivo birane. I to me dodatno uplašilo.
Pokušala sam ga prekinuti i pitati direktno šta se desilo, ali nije davao konkretne odgovore, samo je ponavljao adresu i govorio da će mi sve objasniti kada stignem. U tom trenutku sam shvatila da ovo nije nešto što mogu riješiti preko telefona.
Jer ono što me čekalo tamo… nije bila samo situacija — bila je istina koja je objasnila onu poruku na način na koji nikada nisam mogla zamisliti.
