Mislio je da komšinica samo čisti kuću, dok iz vreće nije ispala fotografija njegove porodice
Iz jedne crne vreće moje komšinice ispao je dječiji crtež sa mojim imenom na poleđini. Podigao sam ga prije nego što je naišao kamion za odvoz smeća. Kada sam malo pažljivije pogledao šta se još nalazi u oštećenoj vreći, shvatio sam da Barbara mjesecima iz svoje kuće iznosi stvari koje nikako nisu mogle pripadati njoj.
Barbara je živjela preko puta nas gotovo četiri godine. Bila je uredna, tiha i ljubazna na onaj način koji ne poziva na bliskost, ali ni na sukob. Travnjak joj je uvijek bio pokošen, cvijeće složeno po bojama, a automobil savršeno čist.
Nismo se družili, ali smo imali pristojan komšijski odnos. Kada bismo se sreli, nasmiješila bi se, pitala kako su djeca i nastavila svojim putem. Ništa na njoj nije djelovalo neobično, osim jedne navike koju smo s vremenom svi počeli primjećivati.
Gotovo svakog jutra iznosila je velike crne vreće. Nekada dvije, nekada četiri, a ponekad toliko da bi zauzele pola prostora pored trotoara. Bile su pune, teške i zavezane pažljivo, kao da joj je važno da se ništa iz njih ne vidi.
U početku sam mislio da uređuje podrum ili izbacuje stare stvari. Ali sedmice su prolazile, a vreća je bilo sve više. Nije bilo majstora, renoviranja, novih ormara ni dostavnih vozila.
Moja supruga Ana prva je naglas pitala odakle jednoj osobi toliko otpada svakog dana. Pokušao sam se našaliti da Barbara vjerovatno samo pretjerano čisti. Ali ni meni taj odgovor više nije zvučao uvjerljivo.
