Nepristajanje je, valjda, riječ kojom se na najbolji način opisuje angažman Dinka Gruhonjića – profesionalni, društveni, aktivistički, nimalo lak u gradu koji je, arsenovski rečeno, postajao bolnica svih koji su sačuvali i zrnce razuma. U predivnom mjestu koje je pretvoreno u sigurno mjesto za mahnitanje neljudi, pripadnika istomislećeg čopora spremnog da, osokoljen pripadnošću moćnima, verbalno, kukavički nasrće na tuđi život. Da, kazaće Gruhonjić, “zovu, pišu, vrijeđaju, prijete…”
Piše Bojan Tončić za Al Jazeeru Balkans
Dinko se Gruhonjić u posljednje tri decenije odlučno suprotstavljao tiraniji većine koja upravo na njemu posljednjih dana demonstrira moć i podstiče krhotine građanskog da joj se suprotstave. Podstiče na akciju one svjesne da je odbrana Gruhonjića od neprocjenjive važnosti za njihovu kopču sa civilizovanim normama koju režim Aleksandra Vučića svakoga trena može da pokida.
Gebelsovski osmišljen napad
“Dinko odlazi!”, skandiraju nekakve prikaze koje su, nezadovoljne tretmanom vlastitog zahtjeva da se profesor i novinar Dinko Gruhonjić udalji sa fakulteta, blokirale Filozofski fakultet u Novom Sadu na kojem je Gruhonjić vanredni profesor. Iste večeri navijači su šetali zgradom fakulteta, a policija je odbijala da reaguje.
Tobožnji studenti, ali i oni pravi, pripadnici Studentskog parlamenta koji je pod utjecajem Srpske napredne stranke. Oni što od Dinka nisu učili i oni koji, uglavnom krijući se iza izmišljenog statusa studenta, pozivaju na linč čovjeka kome pripisuju govor mržnje. Gebelsovski osmišljen napad na Gruhonjića temelji se, dakle, na propagandnoj doktrini koja nalaže da se političkom protivniku pripisuje vlastita namjera. A namjera je Vučićevog režima, osmišljena na jedinom mjestu sa kojeg se donose odluke, da – sada je to sasvim izvjesno – intenzivira nacionalističku retoriku, pozivajući birače da podrškom režimu pokažu koliki su Srbi.
Žrtva je Dinko Gruhonjić, sredstvo realizacije primitivna montaža, tehnologija gebelsovska, namjere opskurne. Zato se čovjeku koji se u posljednje tri decenije bori protiv govora mržnje, upravo takav govor pripisuje; režim je nasrnuo na kapitalca, o tome govori domaća i međunarodna podrška kolegi Gruhonjiću, što režim knjiži kao kolateralnu korist, budući da se usput takva podrška novinaru i vaspitaču može koristiti i koristi se kao dokaz neprijateljske i špijunske, čak, djelatnosti.
Dok čekaš Dinka sa Sabahudinom
Realizacija primitivnog napada počela je notornom neistinom (autor ovog napisa pratio je prošlogodišnju debatu u hotelu “Croatia” u Cavtatu) da je Dinko Gruhonjić izgovorio i to kako se ponosi svojim imenom – imenom Dinka Šakića, šefa kancelarije Koncentracionog logora Jasenovac.
Istina je posve drugačija: Dinko Gruhonjić bi, da je nešto slično izgovorio na Festivalu Rebedu (Dubrovnik, Cavtat, mart 2023), bio zamoljen da napusti skup, na kojem su u debatama učestvovale ugledne javne ličnosti, novinari, teoretičari, pisci. Skup na kojem su dominirale neizgovorene, ali podrazumjevajuće ideje jugoslovenstva i tolerancije.
“Rebedu je festival humanizma i teme su uvijek vezane za kritiku nacionalizma. Naš gost Dinko Gruhonjić koristio je autonomiju svog imena, a u kontekstu napada na njega mislim da valja istaći kako je dan ranije na Festivalu promovisana knjiga Točka na U Viktora Ivančića koja obrađuje zlodjela koja je Dinko Šakić, kao upravitelj logora Jasenovac počinio”, objasnila je Željka Vrtikapa, suorganizatorka Festivala.
Avantura na rodoslovnom stablu
Dinko Gruhonjić, potomak antifašista iz partizanskih porodica, po vlastitom “priznanju”, Jugosloven i Bosanac, rođen u Banja Luci, studirao je u Novom Sadu ratnih godina.
“Negdje prije dvadesetak godina su mi izmislili drugo ime – Sabahudin. Koristili su ga raznorazni ekstremisti, uključujući i neonaciste. Nemam ništa protiv Sabahudina, lijepo ime. Ali, da se ne pravimo ludi, oni su ga izmislili da bi me etnički denuncirali i navukli mržnju na mene”, zapisao je Dinko Gruhonjić u beogradskom dnevniku Danas.
Ispostavlja se, dakle, da imenu i tumačenjima nema kraja. Na Festivalu je kazao: “Lako je svima vama, a ja dolazim iz Vojvodine. Dakle, mi smo jedini ostali sa Srbijom ni krivi ni dužni. Tako da se ja osjećam ovdje kao višestruka manjina”.
Pero Mrnarević, moderator, duhovito konstatuje: “Ti si auto autošovinista”.
“Ja sam auto autošovinista. Meni se penju po rodoslovnom stablu, pa ne mogu nikako da skontaju od kojih sam. Čak su izmislili ime Sabahudin. Iako ja imam jedno lijepo ime Dinko… kao Dinko Šakić. Samo se nisu sjetili, nije im mašta dobacila dotle. Pa su morali Sabahudina, to jest Zorana” (da izmisle, prim.aut.).
Nije Gruhonjić izustio da se ponosi imenom koljača, ali su se i ime i prezime namah našli na zidu njegove zgrade: “Dinko Šakiću za vječni dom si spreman” sa potpisom “Srpska Vojvodina”.
Koja je Vojvodina čija
Ta će se “srpska” Vojvodina naći i na blokadi Filozofskog. Kratko ošišani nesrećnici, sa tri prsta podignuta, uz dvije srpske zastave i neinventivnom porukom na kartonu: “Moj sinko samo nikad kao Dinko”. Držao ga je u plavo ofarbani “student” na čijoj se majici šepurio “Comandante”, Milorad Luković Legija, u maskirnoj uniformi, sa crvenom beretkom na glavi.
Gruhonjić bilježi hroniku najavljene diskvalifikacije, ističući da je emitovani snimak isječen i montiran, baš kao i snimci ovogodišnjih dubrovačkih izlaganja Ane Lalić i Aide Ćorović, te da se svaki video završavao slikom Aleksandra Vučića kao kontrapunktom, čovjekom – spasiteljem Kosova.
“Haranga od strane notornog Vulina (Aleksandar, bivši šef Bezbednosno-informativne agencije), onog Jovanova (Milenko, vojvođanski jurišnik SNS-a, doskorašnji šef naprednjačkog kluba u Skupštini Srbije), nekakvih k’o fol studentskih predstavnika sa liste za poslanike Ruske stranke i saradnika evropskog fašističkog šljama koji su me tužili Etičkoj komisiji Filozofskog fakulteta, zatim različitih antonića i njihovih kloniranih putinovskih botova, da bi sve kulminiralo ispisivanjem grafita na ulazu u našu zgradu, drugi put u tri godine, kojim se poziva na moje ubistvo”, bilježi Gruhonjić.
Primitivna prevara jednog državnika
Dinko Gruhonjić u Cavtatu nije izgovorio ništa što ne ponavlja otkako dobija prijetnje. Ništa novo nismo čuli ni ove godine u Dubrovniku od Ane Lalić, ona je samo iščitala prijetnje koje dobija na svoj mejl i prisutni su bili konsternirani. Kao i činjenicom da Aida Ćorović mora u zatvor zbog toga što je bacila jaje na mural sa likom Ratka Mladića.
Prijetnje koje su upućene Dinku Gruhonjiću osudili su, uglavnom ispisujući i pozive nadležnim institucijama da reaguju, Evropska federacija novinara, Safe the Journalists, Međunarodni PEN centar, srbijanska i crnogorska novinarska udruženja, javne ličnosti i političari. U domaćim reakcijama provlači se stav da je režim “prešao opasnu liniju”, što bi moglo da sugeriše da je linija “opasna” po reaalizatore prijetnji i najave odmazde (na meti su ovih dana brojni novinari nerežimskih glasila, Ana Lalić i Aida Ćorović). Iako su eksponenti Vučićevog režima, i on sam, bezobzirno nasrnuli na slobodu izražavanja, bahato anticipirajući teže oblike odmazde, nema ozbiljnijeg nagovještaja da bi ozbiljna upozorenja mogao da prihvati i prizove se razumu.
Srbiji se ponavljaju devedesete godine prošlog vijeka tokom kojih je utemeljena Vučelićeva (Milorad, direktor državne televizije) propaganda koja se, kao i režim Slobodana Miloševića, oslanjala na laž, falsifikate, dezinformacije i komentare u kojima se afirmišu govor mržnje i netrpeljivosti. Tada je on bio usmeren na Hrvate i Bošnjake (nije mržnja prema njima potrošena), ali i na slabu opoziciju, a danas se primjenjuje na unutrašnje “neprijatelje”. Za vlast su to svi neistomišljenici, eksponirani ili pritajeni, tobož u čekanju boljih vremena.
