Libanonski Hezbollah (Božja Stranka, prev.) Izraelu je glavna neprijateljska regionalna proiranska organizacija, i svakako puno opasniji protivnik od palestinskog radikalnog Hamasa čija se aktivnost uvijek svodila više-manje na izvođenje bilo klasičnih terorističkih akcija, bilo vojnih akcija ograničenog karaktera i dometa protiv Izraela s obzirom da i ne predstavlja vojsku u stvarnom smislu te riječi, a osim toga je i teritorijalno krajnje ograničen i izoliran podignutim izraelskim bedemom oko Pojasa Gaze, piše Zoran Meter, analitičar portala Geopolitika.news.
Šijitski i proiranski Hezbollah s druge je strane klasična vojna (i ne samo vojna!) organizacija, u ustrojstvenom i organizacijskom smislu puno bliža suvremenoj vojsci nego je to Hamas. Zapravo je vojna sila, koja je, prema mnogima, jača i od same libanonske službene vojske jer je monolitan, ideološki čvrst i jasno koncipiran u onome što želi i na koji način to što želi namjerava provesti.
Osim toga puno mu je lakše nabavljati oružje jer:
prvo, Libanon graniči sa Sirijom u kojoj je iranski utjecaj vrlo snažan i gdje Assadova vlada ne krije svoje simpatije prema Hezbollahu čiji su borci bili među prvima koji su Damask u prvoj polovici 2015. godine (naravno, i kasnije diljem Sirije) spašavali da ne padne u ruke radikalne islamističke oporbe i njihovih snaga primarno vezanih uz Frontu Al-Nusra (podružnicu terorističke organizacije Al-Qaida), a onda i pripadnika drugih terorističkih i džihadističkih organizacija poput ISIS-a (ISIL) tj. „Islamske države“ i td.;
i drugo, Libanon ima i morske i zračne luke u koje legalno mogu uplovljavati odnosno slijetati iranski brodovi i zrakoplovi što Hezbollahu omogućuje puno lakšu opskrbu oružjem u odnosu na Hamas, gotovo hermetički izoliran i kopneno i s morske strane unutar Pojasa Gaze zbog čega je i izgradio vrlo respektabilnu podzemnu mrežu tunela za vezu s vanjskim svijetom.
Koliko je Hezbollah ozbiljna organizacija (on nije samo vojna organizacija, kako se najčešće pogrešno misli, već je snažno angažiran u gotovo svim segmentima i porama društvenog djelovanja u libanonskoj državi kao ključni čimbenik), svjedoči i fokusiranost čitave svjetske političke, analitičke i šire zajednice na prošlotjedni govor njegovog vođe šeika Hassana Nasrallaha, gdje se očekivala njegova odluka o tome hoće li se ili ne Hezbollah, kao bliski partner Hamasa uključiti u rat protiv Izraela.
Ubojite ruske rakete u rukama Hezbollaha?
Što se tiče Hezbollahovog naoružanja, vrlo zanimljiv tekst jučer je objavio britanski Reuters, navodeći kako ta libanonska organizacija posjeduje arsenal ruskih protubrodskih projektila dugog dometa koji bi se mogli koristiti protiv američkih udarnih snaga u Sredozemlju.
Upravo je spomenuti šeik Nasrallah prošli tjedan kazao kako se Hezbollaha plaše američki nosači zrakoplova s obzirom kako ovaj ima “jasan plan kako ih uništiti” ukoliko sukob eskalira.
Kako navodi Reuters, pozivajući se na svoj dva izvora u Libanonu, upoznata s mogućnostima Hezbollaha, Hassan Nasrallah je mislio na znatno povećane sposobnosti njegove organizacije, što uključuje i ruske projektile P-800 Onyx (izvozni naziv: Yakhont) s dometom od 300 km i kombiniranom putanjom.
Prema otvorenim izvorima, Hezbollah je te sustave nabavio u Siriji, iako sam nikada nije potvrdio posjedovanje takvog oružja.
Dva “američka predsjednika“ u bliskoistočnim vodama!
Sjedinjene Države trenutačno imaju dvije operativne grupe nosača zrakoplova stacionirane u istočnom Sredozemlju – predvođene NZ. USS Gerald R. Ford i USS Dvight D. Eisenhower. Potonji je stigao u subotu, a njegova skupina uključuje krstaricu s navođenim projektilima USS Philippine Sea (CG 58) i dva razarača s navođenim projektilima, USS Gravely (DDG 107) i USS Mason (DDG 87). Udarne snage predvođene nosačem zrakoplova USS Gerald R. Ford prethodno su bile raspoređene u istočnom Sredozemnom moru.
Rekao bih u šali, čak su dva bivša američka predsjednika (nazivi spomenutih nosača zrakoplova) sada angažirana na uzavreloj bliskoistočnoj kazališnoj sceni – kao svojevrsna simbolika ozbiljnosti sveukupnog stanja koje može svaki čas eskalirati u veliki regionalni sukob.
Osim toga, Washington je u regiji također rasporedio i svoju nuklearnu podmornicu klase Ohio.
Prema navodima Izraelskog instituta za studije nacionalne sigurnosti (INSS) iz prošlomjesečnog izvješća, Hezbollah ima “impresivne ofenzivne sposobnosti” koje se sastoje od ogromnog arsenala od 150.000 do 200.000 projektila, uključujući i stotine precizno navođenih projektila.
Podaci INSS-a pokazuju da Hezbollah ima približno 40.000 projektila kratkog dometa (15-20 km), približno 80.000 projektila srednjeg i dugog dometa kao što su Fajr 3 i 5, te približno 30.000 projektila dugog dometa (200-300 km). Organizacija je također dobila ograničeni broj dalekometnih (700 km) projektila Scud C i D iz Sirije. Nekoliko stotina projektila Fatah 110, opremljenih preciznim navigacijskim sustavima koji se temelje na GPS-u i nose oko 500 kg eksploziva, imaju značajnu točnost i razorni potencijal.
Hezbollah je također opremljen visokokvalitetnim projektilima zemlja-zrak C802 iz Kine i projektilima Yakhont iz Rusije. Osim toga, ima moderne protutenkovske rakete Kornet, kao i protuzračne rakete SA-17 (Buk-M1) i SA-22 (Pancir-S1), koje mogu pogoditi brodove i helikoptere, navodi se u izvješću.
Ono ukazuje i na potencijal Hezbollahovih bespilotnih letjelica, od kojih se većina proizvodi interno za napade i izviđačke misije, s dometom do 400 km. Borbeno najspremnija sila Libanona, s kojom se po ovom pokazatelju ne mogu mjeriti ni oružane snage ove arapske zemlje, ima stotine dronova.
Zaključak: je li prilika propuštena?
U svemu ovome naglasio bih dva važna elementa:
Prvo, golema koncentracija američke vojne sile kojoj upravo svjedočimo na Bliskom istoku (a sada se tu, osim postojećih baza, već radi o stotinama novopridošlih borbenih zrakoplova, prebačenih postrojbi marinaca i postrojbi za specijalne namjene koje već sudjeluju u zajedničkim kopnenim operacijama s izraelskim snagama u Pojasu Gaze, službeno samo u svrhu oslobađanja talaca) može ukazivati na američke namjere širenja sukoba, odnosno napad i na sam Iran – kao stožernu bliskoistočnu zemlju koja predstavlja „os otpora“ i američkim i izraelskim regionalnim interesima (ovom potonjem i glavnu prijetnju nacionalnoj sigurnost). Hezbollah je u svemu tome nemjerljivo manje važan i isto tako nemjerljivo manje lakši zalogaj od Irana;
Drugo, Izrael nikada neće imati mira (osim u slučaju političkog rješenja palestinskog pitanja u cjelini a koje bi se moralo kretati u smjeru načela uspostave dviju država i davanja međusobnih sigurnosnih jamstava pod pokroviteljstvom stranih sila) ako ne eliminira najprije Hezbollah, s kojim teritorijalno graniči na svom sjeveru, uz južnu libanonsku granicu – kao svoj akutni problem. A nakon toga „ne disciplinira“ Iran, kao svoj kronični problem.
Osim toga, Izrael nikada više neće imati ovakvu priliku za obračun s Iranom kakva mu se ukazala terorističkim napadom Hamasa na njegov teritorij 7. listopada (sada više uopće nije bitno tko je iza toga napada stajao, jer kotač se nepovratno zavrtio).
Međutim Izrael je tu priliku itekako kompromitirao svojom brutalnom operacijom u samoj Gazi, gdje u obračunu s Hamasom ne štedi nikoga, a najmanje civile čiji je broj poginulih, prema podacima UN-a, narastao iznad 10 000, od čega je čak preko 4000 djece. Zbog toga je Izrael od uloge žrtve (kakvu je nedvojbeno imao u velikom dijelu međunarodne zajednice u vrijeme Hamasovog napada 7. listopada i neposredno nakon njega), u očima velikog dijela te iste zajednice postao agresor koji čini do sad, u suvremenoj ljudskoj povijesti neviđene ratne zločine prema civilima.
Imajući u vidu ta dva ključna elementa, kao i spomenutu kompromitaciju Izraela, trebalo bi analizirati i moguće američke poteze.
Što će učiniti SAD-e?
Prilika za obračun s Hezbllahom i Iranom nedvojbeno postoji i teško da može biti povoljnija u kontekstu novog američkog obračuna s terorizmom, slično kako je bilo i nakon 11. rujna 2001. i terorističkog napada na SAD.
Ali golemi pritisak sve većeg broja nezadovoljnih država svijeta (uključno i na samom Zapadu) američkom politikom, koja, usprkos neviđenim patnjama u Gazi i dalje otvoreno podupire Izrael nedvojbeno čini svoje. Ukoliko nešto žurno ne promijeni, Washingtonu se ona čak i kratkoročno gledano može ozbiljno obiti o glavu. Tu su još i američki izbori iduće godine, gdje bi Bidenovo upuštanje u novi veliki i krajnje rizični rat na Bliskom istoku, uz onaj ukrajinski – također krajnje rizični i gdje se SAD gotovo pa neposredno sučeljavaju s nuklearnom velesilom Rusijom –njegove šanse za osvajanje drugog mandata moglo svesti na nulu.
Osim toga, vjerujem kako bi eskalacija stanja na Bliskom istoku i neposredno uvlačenje SAD-a u isti nakon što se još prije samo cca dvije godine neslavno povukao iz Afganistana itekako odgovarali Moskvi i njenim ciljevima u ukrajinskom ratu, ali i onim globalnim – geopolitičkim.
Američko upadanje u zamku rata s Iranom, koji nije ni Afganistan, ni Irak, ni Kosovo – mogao bi na kraju završiti fatalnim posljedicama. Kažem, mogao, što ne znači i morao! Ali posve je sigurno da je takav potez visokorizičan i da se nitko od ozbiljnih analitičara ne usuđuje decidirano izjasniti o njegovim mogućim posljedicama. Jer iza Irana nedvojbeno stoje i Kina i Rusija.
Pa čak i ako one ne bi stale vojno u njegovu zaštitu (jer za to niti nemaju savezničke obveze niti bi željele zbog njega ući u Treći svjetski rat sa SAD-om), američki napad na Iran otvorio bi Moskvi i Pekingu neslućene mogućnosti za njihovo vojno sređivanje stanja u „svom dvorištu“. Prvoj za potpuno uništenje Ukrajine, a drugom za „pacifikaciju“ Tajvana – i teško da bi zbog toga bile osuđene od strane Globalnog juga, prije svega islamskog svijeta. A u oba ta slučaja onda se ruši i čitava sigurnosna arhitektura koju Bidenova administracija nastoji izgraditi na tlu Europe odnosno Indopacifičke regije.
Dakle, sve će na kraju ovisiti o procjeni Washingtona, a Izrael, neovisno o velikom utjecaju židovskog lobija u SAD-u, u tome neće imati baš nikakvu ulogu. Bez obzira što se iz Washingtona često odašilju poruke da je Izrael taj koji u svemu ovome donosi konačne odluke (slično kao i po pitanju Ukrajine). Jer ukoliko bi se te odluke protivile ključnim američkim strateškim interesima – Izrael bi vrlo brzo od glavnog američkog regionalnog „nosača zrakoplova“ postao bojno polje u ratu svih protiv svih.
Drugim riječima – bez američke svekolike pomoći bio bi prije ili kasnije zbrisan s lica zemlje – odstranjen poput karcinoma u tkivu arapske zemlje.
