Prije mjesec dana Crna Gora dobila je novu Vladu na čelu sa premijerom Milojkom Spajićem čiji će prvi veliki test biti popis stanovništva u toj državi oko kojeg se već mjesecima lome koplja, uz bojazan da će vlasti Srbije pokušati da iskoriste popis kako bi pokazali da je Crna Gora dominantno srpska država. Tu agendu koju je postavio Beograd na terenu je odnedavno počeo provoditi i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik objelodanivši plan o Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori kao jedinstvenoj, svesrpskoj državi, koju treba “ostaviti budućim generacijama”…
Politička nestabilnost na Zapadnom Balkanu raste iz dana u dan, teritorijalne pretenzije predsjednika Srbije Aleksandra Vučića prema susjednim državama sve su otvorenije i agresivnije, a prijetnja Milorada Dodika da će otcijepiti RS od Bosne i Hercegovine pretvara se u sve izvjesniji scenarij. Rusija jača svoju dominaciju na ovim prostorima, a Zapad uglavnom ćutke posmatra sve što se dešava… O svim ovim temama razgovarali smo sa Zlatkom Vujovićem, političkim analitičarom, profesorom Fakulteta političkih nauka u Podgorici i predsjednikom think tank Centra za monitoring i istraživanje CeMI.
Kako vidite novoizabranu Vladu Crne Gore predvođenu premijerom Milojkom Spajićem, posebno u kontekstu nastavka procesa evropskih integracija? Koliko je nova vlast stabilna i koji su njeni ključni prioriteti?
– Kada govorimo o vladajućoj koaliciji, smatram da tu koaliciju čini i bivši Demokratski front (DF). Iako u ovom trenutku prema koalicionom sporazumu DF neće imati ministra, oni su i dalje vlast i s obzirom na ovlaštenja njihovih državnih sekretara koja su izuzetno velika, DF već sada upravlja ključnim ministarstvima. To je jedna proruska, srpska koalicija koja je isključivo spremna da sprovodi ono što su stavovi predsjednika Aleksandra Vučića i zvanične Moskve. Samim tim, takva koalicija nije dobila podršku naših zapadnih partnera i smatram da je ova nova vlada izuzetno politički nestabilna – ne numerički, jer imaju dovoljno glasova u Parlamentu, ali vjerujem da će se pritisak zapadnih partnera dramatično povećati jer se očekuje da premijer Spajić ispuni ono što je obećao, a to je da se Crna Gora okrene ka Zapadu i da ne bude u vlasti ruskih igrača, niti onih koji su pod Vučićevom kontrolom. Spajić će sa polugama moći kojima raspolaže preuzeti sektor bezbjednosti na nivou Agencije za nacionalnu bezbjednost, Vojno-obavještajne službe, uprave policije…, tako da će njegova pozicija za tri-četiri mjeseca biti dramatično bolja. Spajić će se jednostavno morati opredijeliti da li će nastaviti sa ovom većinom ili će se formirati nova parlamentarna većina koja će biti istinski jedna pro-NATO, euroatlantska vlada.
Jedno od najaktuelnijih pitanja u Crnoj Gori je popis stanovništva oko kojeg je bilo mnogo neslaganja između vlasti i opozicije i bojazni da bi popis mogao biti iskorišten u političke svrhe, prije svega od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kako bi se „dokazalo“ da u Crnoj Gori dominiraju Srbi. Dio opozicije je ukazao i na kampanju iz Srbije koja je vođena kroz medije i aktivnosti Srpske pravoslavne crkve (SPC), sa ciljem da se utiče na izjašnjavanje stanovništva o nacionalnoj, vjerskoj pripadnosti i jeziku, što je zvanični Beograd negirao. Kakav je Vaš stav o ovom pitanju?
– Način na koji će popis biti sproveden dat će ujedno odgovor ko upravlja Crnom Gorom – da li je to premijer Spajić ili predsjednik Skupštine Andrija Mandić, ključni partner srpskog predsjednika Vučića u Crnoj Gori. Mandić se postavlja kao da on kontroliše tim procesom, iako to nije njegova nadležnost. Spajić je uspio da zajedno sa opozicijom napravi adekvatan model kako da se sprovede popis, te su nakon dva odlaganja uspjeli da se dogovore i oko termina popisa i pored opstrukcija DF-a. Opozicija je pokazala veliku spremnost za dogovor, što se isto može reći i za premijera Spajića. S druge strane Mandić je uspio da nametne popis u decembru, umjesto da je odložen za april, suprotno međunarodnim standardima.
Mandić je popis predstavio kao svoj politički projekat, te tvrdi da će rezultati pokazati da je došlo do povećanja broja Srba i da to mora biti osnov za promjenu Ustava, kako bi se srpski narod bolje pozicionirao. Postoje neke ideje da opštine u kojima bude evidentirana većina onih koji su se izjasnili kao Srbi proglase asocijaciju srpskih opština u Crnoj Gori i da traže ono o čemu Vučić javno govori još od januara 2020. godine, a to je da Srbi u Crnoj Gori trebaju da imaju status kakav imaju Srbi u BiH, odnosno Albanci u Sjevernoj Makedoniji. Postavlja se pitanje čime to zapravo prijeti Vučić? Nekom novom Balvan revolucijom? Zvanična politika Beograda je da bude veto igrač u dijelu susjednih država – kao što u BiH preko Milorada Dodika blokira razne odluke, kao što želi da blokira odluke Kosova kroz Zajednicu srpskih opština, očigledno je sada namjera da kroz izmjenu ustavnog uređenja Crne Gore Srbija preuzme istu takvu ulogu i u Crnoj Gori.
Prije skoro četiri godine izjavili ste u jednom intervjuu da Crna Gora rizikuje da “izgubi karakter građanske države i pretvori se u nacionalnu srpsku državu, slično Srbiji i bh. entitetu Republici Srpskoj”. Koliko je danas Crna Gora blizu tom scenariju?
– Pitanje da li ste Srbin ili Crnogorac u Crnoj Gori je stvar identitetskog, a ne etničkog opredjeljenja. To je više stvar nekog osjećaja i fluidnosti identiteta, tako da imate dosta ljudi koji se u jednom periodu svog života izjašnjavaju i osjećaju kao Crnogorci, a u drugom kao Srbi, i obrnuto. Ili recimo da su roditelji Crnogorci, jedno dijete se izjašnjava Crnogorcem, a drugo Srbinom. To se na neki način može jedino uporediti sa Ukrajinom, gdje ste imali jedan snažan proces rusifikacije dijela stanovništva, kao što ste u Crnoj Gori periodično imali procese srbizacije i napore srpskih vlasti da uguše crnogorski nacionalni identitet. Srbija je u posljednje tri godine uložila nekoliko stotina miliona eura u kupovinu medija, finansiranje paralelnih kulturnih i političkih institucija Srba u Crnoj Gori, finansiranje predizbornih kampanja… Recimo, trenutno od pet TV emitera sa nacionalnom frekvencijom, četiri su u vlasništvu kompanija ili pojedinaca iz Srbije, a peti je javni servis Crne Gore. Tokom vladavine DPS-a najuticajniji mediji su bili opozicioni i uvijek ste mogli računati na te medije kao na saveznike kada je trebalo napraviti neku društvenu promjenu. Sada toga više nema, ogromna je dominacija provladinih medija i veoma je teško da u takvim medijima vidite neku kritiku vlasti. Međutim, zanimljivo je da istraživanja pokazuju da tek oko 50% pravoslavaca u Crnoj Gori podržava Srpsku pravoslavnu crkvu. Najveći broj građana zainteresovan je najviše za socijalno-ekonomska pitanja.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nedavno je izazvao novu buru u javnosti izjavom da se Srbija, Crna Gora i Republika Srpska trebaju ujediniti i formirati “jedinstvenu državu”. Dodik je rekao da bi u tom kontekstu “bilo zanimljivo provjeriti volju građana Crne Gore na demokratskom referendumu, čak i u ovom trenutku, a šta bi tek takav referendum mogao pokazati za 50 ili 100 godina”. Kako komentarišete ovakve izjave?
– Dodik govori ono što neki drugi već uveliko rade, a tu prije svega mislim na aktere u Crnoj Gori i Srbiji i manjim dijelom u BiH, odnosno u Republici Srpskoj. Strateška orijentacija Srbije je vojno savezništvo sa Rusijom. Da bi Srbija mogla odigrati neku ulogu na Zapadnom Balkanu okružena NATO članicama ili državama u kojima je garant bezbjednosti NATO, kao što su BiH i Kosovo, oni moraju uspostaviti kontrolu nad Crnom Gorom, odnosno imati pristup moru. U suprotnom, Srbija ostaje jedna vojno-politički marginalna zemlja koja se mora ponašati onako kako nalažu zapadni saveznici. Ukoliko bi se ta prosrpsko-ruska vlast u Crnoj Gori konsolidovala sa dominacijom DF-a, ne bi me iznenadilo da za nekoliko godina vidimo ruske brodove kako uplovljavaju u crnogorske luke. U perspektivi, to bi omogućilo vojnu saradnju Srbije i Rusije preko Crne Gore. Ono što se već sada dešava je da Srbija i Rusija nastoje preuzeti ekonomsku kontrolu nad Crnom Gorom i na dobrom su putu da to ostvare, posebno zbog pasivnosti zapadnih partnera.
Dodik već duže vrijeme otvoreno prijeti otcjepljenjem Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. To čak više nisu ni prijetnje, nego tačnije, najave secesije koja je, prema njegovim izjavama, izvjesna i neizbježna. Smatrate li da će se takav scenarij zaista i ostvariti i ukoliko Dodik krene u taj poduhvat, kakve će to posljedice imati po region?
– Slučaj Banjske na Kosovu nas upozorava da su neki scenariji za koje smo mislili da su propali na Zapadnom Balkanu i dalje realnost. Ako je Srbija preko paravojnih jedinica pokušala da da preuzme kontrolu nad sjeverom Kosova, što bi vodilo ka nekoj vrsti zamrznutog konflikta, a da NATO pri tome ne interveniše kako bi se izbjegao dublji konflikt, zašto onda ne bismo vjerovali da neko razmišlja i o takvom scenariju u Bosni i Hercegovini? Posebno ako znamo da su vojni potencijali MUP-a Republike Srpske izuzetno veliki, neadekvatni za policijsku službu, da se ulaže izuzetno puno u njihovo opremanje, da smo već imali rat u BiH čije sve negativne posljedice nisu sanirane, i sa druge strane, imate jednog agresivnog i ambicioznog predsjednika Srbije koji se stalno naoružava. Postavlja se pitanje zašto Srbija toliko mnogo ulaže u naoružavanje? Ne očekujem da je Srbija spremna da otvori sukob sa Hrvatskom ili sa nekom NATO članicom, dakle, ostaju samo BiH i Kosovo. Srbija u oba slučaja faktički ima teritorijalne pretenzije, a iz Dodikovih izjava vidimo da se one šire i prema Crnoj Gori. Na kraju, da ne postoje strahovi od takvog scenarija, ne bi ni NATO povećavao svoj kontingent u BiH, niti na Kosovu. Prijetnja po sigurnost i mir je itekako relevantna.
Je li Dodikova ambicija o „svesrpskoj državi“ ujedno i (skrivena) ambicija Aleksandra Vučića? Jer, Vučić je do sada uglavnom ignorisao Dodikove poruke o otcjepljenju RS i slične i nije se o tome javno izjašnjavao, ili ponavlja kao mantru da Srbija podržava Dejtonski sporazum, suverenitet i teritorijalni integritet BiH…
– Mislim da to i nije toliko skrivena ambicija, posebno kada imamo u vidu Vučićev cjelokupan politički angažman. Pamtimo njegove izjave kada je prijetio muslimanima, „stotinu mislimana za jednog Srbina“, itd… Govorimo o jednom ekstremno agresivnom političaru koji je spreman i na vršenje genocida radi ostvarenja svojih planova. Ne vjerujem u političku transformaciju predsjednika Vučića i da je on od nekoga ko je podsticao genocid i brojne zločine u BiH i Hrvatskoj sada postao nekakav promoter zapadnih vrijednosti. Svima treba biti i više nego jasno da je Vučić isti onaj koga smo upoznali 90-ih godina, samo je taktika drugačija, medijski je to pitkije i bolje upakovano, ali na terenu je sve isto. On se jednostavno prilagodio novoj realnosti, naučio je neke lekcije pa više nikome otvoreno ne prijeti, ali to ne znači da ne radi isto ono što je radio i 90-ih.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je prije desetak dana da postoje informacije da će se Rusija „pobrinuti da jedna balkanska zemlja zarati s drugom“, kako bi skrenula pažnju s Ukrajine. Trebamo li se zabrinuti zbog ovakvih izjava?
– Vjerujem u dobronamjerno upozorenje predsjednika Zelenskog. Bojim se da smo 90-ih godina ignorisali „razne budale“ koje su pozivale na rat, pa se rat na kraju desio, tako da bismo valjda trebali naučiti nešto iz toga. Takve najave ne smijemo ignorisati. Ponovo se vraćam na Kosovo i slučaj Banjske, koji govori o tome da je Srbija spremna izazvati nove sukobe radi ostvarivanja političkih planova. Izbor same lokacije će zavisiti od procjene koja je država u tom trenutku najpogodnija za takav scenarij. Vučić je spreman na to, između ostalog i da bi se skrenuo fokus građana Srbije koji su izuzetno nezadovoljni uslovima života u samoj Srbiji.
Nedavni izvještaj iz Brisela u kojem je BiH stavljena „na čekanje“ kada je riječ o otvaranju pristupnih pregovora sa EU ovdašnji političari predstavili su kao značajan pomak i uspjeh, iako mnogima nije jasan razlog za takav optimizam. S druge strane, zvuči potpuno nevjerovatno da je Crna Gora još 2012. godine otvorila pregovore o pristupanju, a do danas nije postala članica Evropske unije. Hoćemo li mi Bosanci i vi Crnogorci ikada ući u tu EU, ili nam je bolje da više i ne pokušavamo?
– Crna Gora je davno mogla završiti pregovore sa EU, ali ključni problem je bio demokratski deficit i to što nije došlo do prave promjene vlasti na nacionalnom nivou sve do 2020. godine. To je uticalo i na rad određenih institucija kada govorimo o nepotizmu, vladavini prava, borbi protiv korupcije, itd. Imamo veoma kompetitivne izbore, brojne političke partije koje se bore za vlast u različitim aranžmanima, međutim, podrška građana Crne Gore za članstvo u EU je izuzetno visoka i ide i do 80 posto. Posebno kada to uporedimo sa Srbijom, gdje svega oko 30 posto građana podržava članstvo u EU. Dakle, Crnogorci definitivno žele da budu dio EU, ali izostala je politička podrška. Nismo nikada imali jednog političara na čelu Vlade koji je bio toliko servilan prema Srbiji kao što je to bio Dritan Abazović. Nije bilo tog zahtjeva, plana, akcije Beograda koja nije bespogovorno sprovedena od strane premijera Abazovića. Abazović je blokirao ispunjavanje nekoliko uslova koji su bili dogovoreni sa EU da bi Crna Gora mogla da okonča pregovore do jeseni naredne godine. Politička volja EU je da se pregovori sa Crnom Gorom sada ubrzaju, ali to je opet u direktnoj suprotnosti sa interesima Srbije. Vučić ne može dozvoliti da bilo koja zemlja u okruženju postane članica EU jer on takav politički potres ne bi mogao preživjeti. Zato će uraditi sve da se to odloži koliko god je moguće. Dokle god je DF u vlasti u Crnoj Gori, to se neće desiti. Mislim da bi svaka zemlja kandidatkinja na Zapadnom Balkanu u narednih tri do sedam godina realno mogla ispuniti uslove za pristupanje EU, ali Vučićeva Srbija će učiniti sve da se to ne desi i da ostanemo u nekom provizorijumu, da i dalje povlačimo novac od EU, ali da ne budemo njene članice.
