Da bi moglo doći do oprosta i pomirenja, nužno je suočavanje s vlastitom krivnjom. Dogod vidimo samo vlastitu žrtvu, a tuđu krivnju, nema mira niti suradnje. Najbolji je primjer za to Mostar koji je već trideset godina potpuno podijeljen grad. Zato od predsjednika Milanovića očekujem da klekne u Dretelju i Ahmićima, to je njegova ljudska i politička dužnost. Od tuda treba početi i onda polako i s puno pažnje njegovati svaki korak koji vodi pomirenju i normalizaciji života, kaže u intervjuu za “Slobodnu Bosnu” ugledna profesorica filozofije iz Rijeke Vesna Rajnović.
Profesorica Rajnović je ovom prilikom kazala da je postavljenje Milana Tegeltije na mjesto počasnog konzula BiH u Rijeci u najmanju ruku paradoksalno i nimalo časno, te da je” nedopustivo da Milanović u pratnji Čovića i ljudi iz HDZ-a BiH obilazi Hercegovinu, a ne dođe u Sarajevo”.
Izdali nacionalni interes Bosne i Hercegovine
Rijeka je nadeleko poznata po jakoj kulturnoj i rock sceni, od čuvenih Parafa i Laufera, do Leta 3. Rijeka ja grad koji je 2020. proglašen evropskom prijestolnicom kulture. Milan Tegeltija bi trebao biti novi bh. konzul u Rijeci. Odluku o njegovom imenovanju jednoglasno je donijelo Predsjedništvo BiH. Tegeltija se nalazi na američkoj „crnoj listi“ zbog zloupotreba u vrijeme obavljanja funkcije predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Jeste li iznenađeni?
Jako me je iznenadila takva odluka Predsjedništva BiH. Držim da čovjek koji je upleten u cijeli niz koruptivnih afera i koji je, kako i sami napominjete, na “crnoj listi” SAD-a, ne bi smio predstavljati državu nigdje, pa niti u Rijeci. Osim toga, Milan Tegeltija se javno i nedvosmisleno priklonio politici čiji je najglasniji reprezent Milorad Dodik, a koja je nebrojeno puta naglasila da ne podupire suverenost i teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine, već godinama uporno prijeti izdvajanjem i osamostaljenjem manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Zbog toga je postavljanje neprijatelja države na mjesto počasnog konzula u najmanju ruku paradoksalno i nimalo časno. Zašto su Denis Bećirović i Željko Komšić na to pristali, znaju samo oni. Pretpostavljam da je riječ o političkoj ucjeni ili o trgovanju uslugama po principu “ja tebi, ti meni”. Što god od tog dvoje da je u igri, nedostojno je časnog čovjeka i ne može biti ničim opravdano. Utoliko smatram da su ovim činom izdali nacionalni interes Bosne i Hercegovine.
Prvog marta se u BiH obilježava Dan nezavisnosti. Čestitali se na platformi X ovaj veliki i važni praznik sljedećom porukom: “Sretan Dan neovisnosti BiH svim budaletinama koje žele Bosnu ovisnu o Beogradu i Zagrebu. Samo neovisna, teritorijalno cjelovita i građanska!” Priložili ste i fotografiju zastave BiH iznad mostarske Fortice. Kako posmatrate to miješanje konkretno Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH?
U osnovi, mislim da su stvari u startu krivo postavljene. Bosanskohercegovačke Hrvate ne bi trebalo tretirati kao dijasporu jer oni to nisu, riječ je o autohtonom stanovništvu BiH. Čini li se to radi manipuliranja biračkim tijelom ili iz nekog drugog razloga ne mogu sa sigurnošću reći. Takav stav, međutim, legitimira uplitanje hrvatskog predsjednika i premijera u Izborni zakon i mnoge druge unutardržavne stvari Bosne i Hercegovine. Omogućuje im da to uplitanje opravdavaju svojom dužnošću da brinu o zaštiti interesa hrvatske dijaspore. O zločinima koje je hrvatska strana počinila u BiH tijekom rata devedesetih u Hrvatskoj se uopće ne govori, a predsjednik Milanović dijeli odlikovanja osuđenim ratnim zločincima. Nisam sigurna da je službena Hrvatska politika trajno i bez fige u džepu odustala od ratnog plana podjele Bosne i Hercegovine.
S tim u vezi, ostao je zabilježen i diplomatski skandal u režiji premijera Hrvatske Andeja Plenkovića koji je 23. januara odbio doći u Predsjedništvo BiH kako se ne bi susreo sa predsjedavajućim Željkom Komšićem. Vaš komentar s ove vremenske distance?
Kad premijer ili predsjednik dolaze u službeni posjet, protokol jasno definira s kime bi se, gdje i kada trebali susresti. Nedopustivo je da Milanović u pratnji Čovića i ljudi iz HDZ-a BiH obilazi Hercegovinu, a ne dođe u Sarajevo. Jednako je tako nedopustivo da Plenković odbije doći u Predsjedništvo BiH. Željko Komšić je legalno izabran član Predsjedništva, ma što o tome mislio premijer Republike Hrvatske i cjelokupni HDZ. Štoviše, izbori bi i trebali izgledati upravo tako da svaki kandidat može biti biran od strane svakog birača bez obzira na njegovu nacionalnu pripadnost. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina postane istinski građansko društvo. Problem je u tome što tu tranziciju sustavno onemogućuju vladari pojedinih “plemena” radi pogodovanja vlastitim interesima.
Od predsjednika Milanovića očekujem da klekne u Dretelju i Ahmićima
Nakon što je Sud u Banjoj Luci oslobodio imama iz Bihaća kojeg su optužili jer je rekao da je RS “genocidna tvorevina” napisali ste tekst u kome, između ostaloga kažete: “Imam nije pogriješio kad je Republiku Srpsku nazvao genocidnom tvorevinom budući da je riječ o entitetu koji je stvoren na genocidu.” Nažalost, u entitetu RS se negira genocid u Srebrenici, skoro 30 godina nema katarze – imate li neku poruku vezano za ovaj problem?
Više puta sam pisala o tome kako je bosanskohercegovačkom društvu, kao i ostalim društvima naše regije, potrebna katarza. Ovaj pojam Aristotel je odredio kao očišćenje od straha i sažaljenja. Rat je završio prije gotovo 30 godina, a mi još uvijek živimo u njemu. Neprekidne prijetnje novim ratom onemogućuju zacijeljenje rana i drže ljude u kontinuiranoj pshihozi straha. Da bi moglo doći do oprosta i pomirenja, nužno je suočavanje s vlastitom krivnjom. Dogod vidimo samo vlastitu žrtvu, a tuđu krivnju, nema mira niti suradnje. Najbolji je primjer za to Mostar koji je već trideset godina potpuno podijeljen grad. Zato od predsjednika Milanovića očekujem da klekne u Dretelju i Ahmićima, to je njegova ljudska i politička dužnost. Od tuda treba početi i onda polako i s puno pažnje njegovati svaki korak koji vodi pomirenju i normalizaciji života. Negiranje genocida od strane čelnika Republike Srpske nije samo znak pomanjkanja želje za uspostavom trajnog mira, nego i kazneno djelo koje treba procesuirati. Stabilnost svake države temelji se na stabilnim institucijama, prije svega na vjerodostojnom pravnom sustavu. Funkcionalno pravosuđe je jamac političke odgovornosti za svaku izgovorenu riječ i postupak.
Pisac i novinar Andrej Nikolaids za svoju književnost je dobio nagradu engleskog PEN-a, da bi ubrzo u Crnoj Gori, tačnije u Herceg Novom na karnevalu spaljena lutka s njegovom likom. Kako ste Vi ovaj čin doživjeli kao spaljivanje slobode govora s obzirom da Nikolaidis oštro kritikuje političku vlast, anomalije u društvu kako u Crnoj Gori, tako i u BiH itd. Jeste li Vi imali nekih prijetnji vezano za pisanje i Vaše stavove?
U osnovi mogu ponoviti samo ono što su već napisali Dragan Bursać i Viktor Ivančić. Andrej Nikolaidis je genijalan, nagrađivan pisac i novinar koji s puno odgovornosti ukazuje na anomalije crnogorske politike. Ne nastupa s pozicije moći i utoliko je paljenjem lutke s njegovim likom potpuno promašena prilika da se tim simboličkim karnevalskim činom ljudi obračunaju sa svim onim moćnicima koji im kvare život. Umjesto toga, oni su se obračunali s kritičarem moćnika. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Što se mene tiče, da, susrela sam se s mnogobrojnim prijetnjama. Kad jasno i uporno zastupate poziciju neprihvaćanja i osude svakog nacionalizma i primitivizma te pokušavate ukazati na greške moćnika, prijetnje su gotovo očekivane. One se kreću u rasponu od prostačkih uvreda i nuđenja seksualnih usluga do sugeriranja da je politika “muška stvar” u kojoj, kao žena, nemam što raditi i nek’ se radije posvetim kuhanju, spremanju i ostalim aktivnostima za koje sam, kako kažu, i “stvorena”. Ponekad prijete navodeći da znaju gdje živim i da ću imati problema, ili ja osobno ili moja obitelj. Bilo je tu svega, čak i institucionalnih prijetnji. U očima bosanskohercegovačkih Hrvata sam izdajnica domovine i svih njenih svetinja koja se prodala “balijama”. Bosanskohercegovački Srbi me percipiraju kao ustaškinju koja mrzi sve što je srpsko. Dio Bošnjaka me optužio da sam plaćenica nekih nepoznatih stranih sila, prikrivena lobistica hrvatskih interesa, islamofob i koješta drugo. U svakom slučaju imam nadnaravne sposobnosti kad uspjevam zastupati tako mnogo interesa koji su ne samo različiti, već i međusobno kontradiktorni.
Odgovornost je na nama
Iza nas je 8. mart – Dan žena, kako posmatrate položaj žena u regionu npr. u politici, te koliko se one ravnopravne i vidljive danas?
Kad usporedimo položaj žena na Zapadu s položajem žena u mnogim zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike, mogao bi se stvoriti pogrešan dojam kako je borba za ravnopravnost u Europi ostvarila svoje ciljeve i došla do svog legitimnog kraja. No, pogledamo li crne statistike obiteljskog nasilja i femicida općenito ili, primjerice, neravnopravnost na tržištu rada, koja se očituje u nejednakim mogućnostima i nejednakoj plaći za jednaki rad, brojne stereotipe i predrasude, dvostruka mjerila pa čak i prijetnje o kojima smo ranije razgovarale, vidjet ćemo da je borba za ravnopravnost daleko od svog kraja. Kad primitivci žele uvrijediti ženu, reći će joj da je ružna, stara i seksualno neprivlačna jer drže da je ljepota glavno obilježje žene pa misle da joj takvom uvredom oduzimaju samu ženstvenost. Uz to će često reći I da je glupa što joj je, valjda, inherentni nedostatak. Kad žele uvrijediti muškarca, nazivat će ga homoseksualcem. U očima primitivaca biti homoseksualac znači biti nekakav “ženskasti muškarac”, a to im se opet čini najgorom uvredom koju su uspjeli smisliti. Ipak, stvari se pomalo mijenjaju, ljudi su sve obrazovaniji, informacije su im dostupnije nego ikad, žene su većinom zaposlene i financijski neovisne pa pod utjecajem svega toga raste društvena svijest o ljudskim pravima. Ključno je prestati širiti predrasude odgojem, a tu nismo nemoćni. Odgovornost je na nama.
Razgovarala: Sanela GOJAK
