Krajem prošle nedjelje, 23. maja, u New Yorku je održana sednica Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, na kojoj je usvojena rezolucija pod nazivom Međunarodni dan refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici.
U prilog rezolucije su glasale 84 države članice UN, 19 protiv, 68 se uzdržalo, dok ostale nisu glasale. O toj rezoluciji se mnogo govorilo u političkoj javnosti i u medijima u Srbiji skoro dva mjeseca, od najave njenog usvajanja, a poslije toga su uslijedili brojni komentari zvaničnika Republike Srbije, opozicionih političara u Srbiji, kao i drugih javnih ličnosti i medija, piše iskusni diplomata Dejan Šahović za beogradski list Danas.
Kako dani od usvajanja rezolucije prolaze, pažnja naše javnosti se polako usmjerava na druge teme, ali će ova rezolucija biti predmet interesovanja barem još neko vrijeme – recimo do održavanja „Velikog srpskog sabora“, zakazanog za 8. juni u Beogradu.
Sjednica 23. maja je direktno prenošena na televizijama sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji, pa su svi zainteresovani mogli da vide i čuju šta se dešavalo u sali GS i da, naravno, izuku svoje zaključke.
U daljem tekstu slijedi još jedno viđenje tog događaja, iz ugla nekog ko je prisustvovao mnogim raspravama u Generalnoj skupštini i istupanjima visokih državnih zvaničnika raznih profila.
Ukratko, nastup Srbije na ovoj sjednici, stavovi koji su iznijeti u ime Srbije, kao i ponašanje delegacije, su bili, može se reći, uobičajeni za naše djelovanje u međunarodnim forumima posljednjih godina – konfrontirajući i neprilagođeni konkretnoj situaciji.
Takav pristup ne može da doprinese promjeni negativne percepcije Srbije na međunarodnoj sceni i unaprjeđivanju generalno nezavidnog spoljnopolitičkog položaja Srbije.
O rezoluciji nije vođena debata, ali je 38 zemalja iskoristilo pravo da objasni svoj glas, prije ili poslije glasanja, u skladu sa Pravilima procedure GS.
Srbija je govorila dva puta, pozvavši države članice na početku sjednice da glasaju protiv usvajanja rezolucije jer za njen cilj smatra da je stigmatizacija jednog cijelog naroda, srpskog, naravno; na kraju, u vremenu rezervisanom za pravo na odgovor, mada nije bilo nikakvog razloga za repliku, istakla je da su sponzori uprkos usvajanju rezolucije doživeli neuspjeh, a da poziciju Srbije ustvari podržava većina članstava UN.
Sve to je bilo prožeto kritikama na račun „velikih i moćnih“ (zemalja), a naročito je apostrofirana Njemačka.
I jedna i druga teza – stigmatizacija Srbije i neuspjeh sponzora – su se pokazale kao netačne.
Niko od govornika, a bilo je i onih koji su glasali protiv usvajanja rezolucije, nije okarakterisao rezoluciju kao usmjerenu protiv bilo koje zemlje, naroda ili etničke grupe, ni Srbije, razumije se. Jedini izuzetak je bio ambasador Ruske Federacije, što se moglo i očekivati.
Šta više, predstavnici 17 zemalja koje su se uzdržale i objasnile svoj glas (od ukupno 68 uzdržanih) su praktično bez izuzetka potvrdile, suprotno narativu koji dolazi iz Srbije, da je u Srebrenici u julu 1995. godine izvršen genocid nad Bošnjacima, da se moraju poštovati relevantne presude međunarodnih sudova o tome, da je neprihvatljivo poricanje genocida i glorifikovanje osuđenih počinilaca tog akta.
U toj grupi su i predstavnici Slovačke, Grčke i Ujedinjenih Arapskih Emirata, čije su uzdržano izjašnjavanje inače pohvalili srbijanski zvaničnici.
Ako se pogleda sastav grupacija država koje su glasale u prilog i protiv rezolucije, ili se uzdržale, slika za Srbiju nije dobra. Iz Evrope su protiv glasale samo Bjelorusija, Mađarska i Ruska Federacija, a uzdržalo se još pet zemalja – Armenija, Gruzija, Grčka, Kipar i Slovačka, s tim što Monako i Azerbejdžan nisu glasali. Svi ostali negativni glasovi su „došli“ iz Afrike, Azije, Kariba i Okeanije.
Naravno, mora se pritom konstatovati da su Srbiju podržale dvije stalne članice Vijeća sigurnosti – pored Ruske Federacije i Kina.
Mora se i konstatovati, s druge strane, da su sve države iz našeg regiona podržale usvajanje rezolucije.
Države koje su se uzdržale prilikom glasanja, a zaista ih je bilo mnogo kada je riječ o rezoluciji posvećenoj genocidu, su kao jedan od razloga za takav stav navele odsustvo konsenzusa, posebno regionalnog, i da sponzori nisu učinili dovoljno kako bi se postigla opšta saglasnost o tekstu.
Primjedba je legitimna jer su sve dosadašnje rezolucije o genocidu usvojene u Generalnoj skupštini uz konsenzus, uključujući onu kojom je ustanovljen Međunarodni dan sjećanja na genocid u Ruandi, a koja je bila model za formulisanje ove o Srebrenici.
Može se postaviti pitanje zašto je teško (ili nemoguće) postići regionalni konsenzus o genocidu u Srebrenci.
To posebno važi za predstavnike država iz udaljenih krajeva svijeta, koji nisu dovoljno upućeni u politička kretanja na Balkanu., niti zainteresovani za to.
Odgovor, međutim, nije komplikovan za nas koji živimo ovdje. Oficijelno političko i većinsko društveno raspoloženje u Srbiji povodom srebreničkog genocida i uopšte uzroka i posljedica raspada Jugoslavije je, za sada nepremostiva prepreka za postizanje regionalnog konsenzusa, za koji su se mnogi govornici na sednici 23. maja zalagali.
Uklanjanju pomenute prepreke nije doprinijela ni deklaracija Narodne Skupštine Republike Srbije iz 2010. godine, kojom se, doduše posredno, priznaje da je u Srebrenici izvršen genocid. No, ima mnogo primjera da u Srbiji praksa ne prati legislativne odluke; naprotiv, ignoriše je.
Poseban element učešća Srbije na sjednici GS 23. maja je upotreba državne zastave.
Kao što je poznato, zastave država članica se ističu ispred zgrade UN u New Yorku (i drugih sjedišta organizacije).
One se ne unose u sale, niti se njima ogrću delegati. Takav manir je primeren sportski događajima ili nekim drugim manifestacijama. Ovo je bio jasan primjer nepoštovanja foruma u kome je održavan sastanak, odnosno organizacije čiji je Srbija član, „uvaženi član“, kako je rekla ambasadorica Njemačke na početku sjednice predstavljajući rezoluciju. Doduše, nije prvi: nedavno smo bili svjedoci da je predstavnik Srbije – Predsjednik Vučić – otvorio potpuno neprimjerenu polemiku sa predsjednicom Vijeća sigurnosti UN.
Ono što se u UN radi ako se žele istaći neki nacionalni simboli je da delegati oblače svečane nacionalne nošnje. Možda je i srbijanska delegacija mogla tako da postupi.
Poseban prijmer, može se reći ciničan, je da na kraju svog prvog istupanja na sjednici Aleksandar Vučić kaže da Srbija brani osnovne principe međunarodnog javnog prava, a sve izgovoreno prije i poslije toga je u kontekstu negiranja odluka međunarodnih pravosudnih tijela o genocidu u Srebrenici. Isto tako je cinično osporavanje da je rezolucija dobila potrebnu podršku za usvajanje, pri čemu se aludira da Pravila procedure Generalne skupštine nisu dobra.
Ta pravila su usvojena još 1947. godine i revidirana više puta tokom godina, poslednji put 2016. godine.
Ne sjećam se da je Srbija, ili države čiji je ona jedan od sukcesora, ikada imala primjedbe na ta pravila.
Uostalom, pošto su podložna promjenama, Srbija to može sad da traži.
Nekoliko riječi u zaključku o djelovanju srbijanske diplomatije u pokušaju da parira akcijama sponzora u pripremama za usvajanje rezolucije.
Srbija je u tom cilju uložila značajne resurse, ljudske i organizacione. Ta kampanja je trajala nedjeljama preko srbijanskih ambasada i drugih kanala komunikacija sa državama članicama UN, naravno, i u samom New Yorku.
S tim u vezi je čudno da se ni na sjednici ni duže vrijeme prije sednice nije pojavljivao srbijanski Stalni predstavnik pri UN, koji bi trebalo da bude ključan akter za lobiranje prema svojim kolegama.
Bilo bi mnogo svrsishodnije da smo barem pokušali da se od početka uključimo u pregovore o nacrtu rezolucije.
To, nažalost, očigledno izlazi iz okvira realnosti u kojoj egzistira srpska politika.
U svakom slučaju, kampanja nije uspjela – rezolucija je usvojena. Srbija se još više antagonizovala sa zemljama regiona.
Nepotrebno oštar, povremeno i nepristojan, ton prema partnerima sa Zapada, kako ih nazivamo kad su nam potrebni iz finansijskih i ekonomskih razloga, u ovom slučaju naročito prema Njemačkoj, je štetan vid komunikacije. Srbija će i dalje da posrće na vanjskopolitičkom planu ako nastavi da djeluje kao što je učinila 23. maja u New Yorku. Ona ne može da se oslanja prevashodno na Kinu, Rusku Federaciju i udaljene zemlje Afrike i Azije, posebno ne u UN u New Yorku.
Isto tako, nigdje neće stići ako nastavi da negira genocid u Srebrenici.
Ono što bi mogla da uradi da bi prestala da luta kroz kompleksan svijet međunarodnih odnosa i klizi u izolaciju je da odredi jasan pravac za budućnost, a nema alternative osim saradnje sa svojim prirodnim geografskim okruženjem.
Za malu zemlju kao što je Srbija, prioritet mora da bude građenje savezništva, a ne konfrontacija.
Mora, naravno, i da konačno počne da preduzima korake u pravcu suočavanja sa naslijeđem prethodnih decenija, što je veoma težak i dugotrajan poduhvat.
Od mnogih rečenica u izlaganjima Aleksandra Vučića jedna je bila tačna – Srbija je bila iznenađena kad je saznala da se u UN priprema rezolucija o kojoj se govori u ovom tekstu.
Bila je iznenađena zato što na licu mjesta u New Yorku nema diplomate koji sarađuju sa svojim kolegama, što je situacija koja jako podsjeća na vreme sa početka 1990-tih. Prije toga, predstavnici zemlje koja je bila naša, SFRJ, pa i kasnije SRJ, poslije promjena 2000. godine, su imali razgranatu saradnju sa praktično svim delegacijma, od najnižeg diplomatskog nivoa do najvišeg. Tada se ovakva iznenađenja nisu dešavala.
Diplomatija koju vodi samo jedan čovjek, koja je prije svega kampanjska, transakciona i bazirana na marketingu/propagandi, ne može da dostigne standard uspešnosti i profesionalnosti, koji je bio svojstven diplomatskim službama iz naprijed pomenutih perioda.
Sve u svemu, poslije sjednice Generalne skupštine 23. maja ostaje gorak utisak da i dalje oni koji upravljaju državom ne mogu da se iz prošlosti premjeste u sadašnjost, a kamoli da imaju viziju za konstruktivan razvoj srbijanskog društva u godinama koje su pred nama.
Autor je diplomata u penziji, nekadašnji ambasador Savezne republike Jugoslavije, pa onda Srbije i Crne Gore u New Yorku, od 2001. do 2004. godine, potom do 2006. u Ženevi.
