Ukrajinski vojni dužnosnici su zbunjeni. Očekivali su veći i puno žešći otpor nakon iznenadnog upada u regiju Kursk u Rusiji. I unatoč tvrdnjama medija koje kontrolira Kremlj o uspješnom otporu, za sada ima malo dokaza za to, piše Politico.
Je li to znak ruske vojne nesposobnosti, čemu je Ukrajina svjedočila puno puta u dosadašnjem ratu protiv Ukrajine? Jesu li zapovjednici vojske Vladimira Putina uzeli sebi vremena za okupljanje potrebnih snaga kako bi izbjegli preusmjeravanje previše jedinica s prvih linija Donjecka? Može li se očekivati neki veći odgovor za koji Putin misli da će biti dovoljan – možda masivni bespilotni i raketni baraž na Kijev ili čak upootreba taktičke nuklearne bombe za odvraćanje i kažnjavanje? Ili se možda samo radi o tome da čovjek kojeg je imenovao da preuzme odgovornost, Aleksej Djumin, uzima dovoljno vremena za izradu plana?
Bilo kako bilo, Politico u velikoj analizi donosi moguće odgovore na pitanje svih pitanje: što će Putin učiniti?
Ističu da se Djumina ne smije podcijeniti. Zapadni mediji prozvali su ga “Putinovim tjelohraniteljem”, jer je doista bio osobni tjelohranitelj ruskog vođe 1999., prije nego što je unaprijeđen u zamjenika načelnika Federalne službe zaštite.
Sposoban, nemilosrdan i hladan
Rođen je u Kursku, jako dobro poznaje regiju i duboko je vezan za rusku vojsku. Njegov otac vodi 4. odjel Glavne vojne medicinske uprave pri ministarstvu odbrane. Djumin je pohađao vojnu školu i studirao inženjerstvo. Napredovao je do zamjenika načelnika specijalnih snaga Uprave vojne obavještajne službe (GRU) u vrijeme aneksije Krima.
Smatra se da je orkestrirao bijeg bivšeg ukrajinskog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, služio je kao načelnik stožera ruskih kopnenih snaga i zamjenik ministra odbrane prije nego što je 2016. postao nepokolebljivi i učinkoviti guverner regije Tula.
Prije nekoliko mjeseci premješten je u Kremlj, a neki ga vide kao mogućeg Putinovog nasljednika. Smatraju ga sposobnim, nemilosrdnim i hladnim – ne previše drugačijim od svog šefa. Poznato je da je metodičan – što je moguće objašnjenje za kašnjenje ruske protuofanzive.
Drugo moguće objašnjenje je da Putin još jednom pokazuje kako ostaje paraliziran u krizi, pa čak i iščezava iz javnosti – karakteristika zbog koje su ga uspoređivali sa Staljinom, koji se povukao u svoju vikendicu i ostao u izolaciji kada su njemačke snage upale u Sovjetski Savez 1941.
Takvu paralelu su prvi put povukli kritičari Putina tokom pandemije. Ruski čelnik bio je tada skriven na svom imanju Novo-Ogarjovo na periferiji Moskve. Dok je Moskva ulagala napore da suzbije širenje zaraze Covidom-19, Putina nije bilo u javnosti većinu vremena. Kako je primijetio Mark Galeotti, analitičar britanskog Instituta Kraljevske ujedinjene službe, Putin je dopustio da neki ozbiljni izazovi postanu tuđi problem.
To bi moglo objasniti i njegovo ponašanje kada su Rusiju pogodile katastrofe nastale djelovanjem prirode ili zbog ljudske pogreške. Godine 2000. boravio je u svojoj rezidenciji u Sočiju kada je nuklearna podmornica Kursk potonula u Barentsovom moru.
Već se naveliko pričalo o Putinovom nestanku s javne scene kada se on odlučio sastati s članovima obitelji 118 žrtava – taj sastanak nije dobro prošao. Godine 2018. kritizirali su ga zbog spore reakcije na veliki požar u trgovačkom centru u sibirskom gradu Kemerovu u kojemu je poginule 64 osobe, od kojih 41 dijete. Nakon katastrofe, ožalošćene su ga obitelji optužile da je ponovio istu pogrešku.
Ukrajinski čelnici i zapovjednici sada čekaju bilo kakvu reakciju iz Rusije i pitaju se zašto čekaju toliko dugo. Dok čekaju Putinov odgovor i vodeći ljudi Ukrajine moraju dobro promisliti o sljedećim potezima. Trebaju li se ukopati i braniti istureni teritorij koji su osvojili u Rusiji? Ili se u potpunosti povući? Ili se povući s dijela teritorija i stvoriti djelić tampon zone?
Ako Ukrajina misli da može prisiliti Putina da preusmjeri znatnu količinu ljudstva i opreme iz strateški važnijeg Donjecka, gdje je Rusija zauzela položaje na 15 kilometara od Pokrovska, možda može doći u iskušenje da mirno sjedi i pokuša proširiti osvojeni teritorij.
Umirovljeni general Mark Kimmitt, bivši pomoćnik američkog državnog sekretara za političko-vojna pitanja, boji se posljedica ako Ukrajina odluči učiniti baš to.
– Najviše me brine sljedeća stvar: ako je iko od ruskih generala čitao knjige ili proučavao bilo koju od bitaka svojih predaka iz Drugog svjetskog rata, pokušat će okružiti neprijateljske snage, bilo ‘kliještima‘ unutar Rusije ili dubljim zahvatom unutar Ukrajine, rekao je za Politico.
– Ako se to dogodi, a oni uspiju završiti okruženje, Rusi će tada ‘smanjiti snage’ kao što su učinili njemačkoj Šestoj armiji kod Staljingrada. I neće biti lijepo, dodao je.
Nadalje, pokušaj zadržavanja teritorija za Ukrajinu bi vjerovatno značio dolazak novih vojnih snaga, kao dodatak za 12.000 ukrajinskih vojnika koliko ih se vjerovatno nalazi u Rusiji. Pritom treba istaknuti da Ukrajina ima akutni nedostatak ljudstva.
Također, elektronsko ratovanje i protuzračna odbrana bit će pod velikim pritiskom kada Rusija počne gađati ukopane trupe svojim kliznim bombama. Baš zbog toga je predsjednik Volodimir Zelenski udvostručio molbe zapadnim saveznicima da dopuste ukrajinskim vojnim zapovjednicima da ispaljuju projektile dugog dometa puno dublje u Rusiju.
Dok traje neizvjesnost, ukrajinski je čelnik u nedjelju nagovijestio da ukrajinske snage namjeravaju zadržati tampon zonu – iako nije jasno dao do znanja hoće li to obuhvaćati cijeli istureni dio osvojenog teritorija ili puno manji komad. Međutim, posljednja stvar koju Zelenski želi je doživjeti ozbiljan otpor u Kursku ili vidjeti kako se pobjeda pretvara u poraz zbog oholosti, potkopavajući moralnu potporu koju je upad konačno dao Ukrajini i njezinim zapadnim saveznicima.
