Bosna i Hercegovina suočava se sa sličnim izazovima kao i mnoge zemlje. Također, i ova zemlja bori se sa demografskim izazovima, uključujući starenje stanovništva i migraciju mladih i obrazovanih radnika u potrazi za boljim uslovima rada u inostranstvu.
Jedan od ključnih problema je odlazak kvalifikovanih radnika iz zemlje. Odlaze mladi, odlaze i oni stariji, cijele porodice.
Posljedica je to dugogodišnje političke agonije kroz koju prolazimo. Mnogi su kolektivno ostali bez posla, mnogi ga nikada nisu imali. Zemlje EU vape za dobrim i vrijednim ljudima. Od kako znamo za sebe tamo se traži posao. Bolje plaćen, bolji uslovi rada, šansa za bolji život, piše Crna hronika.
Stotine njih našli su novi život van granica BiH. Zato je vapaj privrednika sve glasniji. Ako se trend odlaska nastavi, a izvjesno je da hoće, ubrzo ćemo ostati bez vodoinstalatera, bravara, stolara, molera, konobara, građevinara, a na kraju i doktora, medicinskog kadra, općenito.
Amir je 39-godišnji bravar iz Bosne i Hercegovine koji je otišao u Njemačku. Kaže da bi najviše volio da je imao mogućnost da ostane u BiH i da umjesto tuđe gradi svoju zemlju.
No, dodaje, imao je puno razloga da ode – nepoštivanje radnih prava, neuređen zdravstveni sistem i nedostatak perspektive, samo su neki od njih.
– Za dva i po mjeseca sam ovdje zaslužio plaćeni godišnji odmor koji u BiH za sve godine rada nisam uspio. Iznajmio sam stan i opremio ga. Dolazila mi je supruga iz Bosne. Bio sam na godišnjem, vratio se…Sve uspijeva i biće još bolje, optimističan je Amir.
Kada govori o razlozima odlaska, Amir ističe kršenje radnih prava. U BiH je bio poslovođa i voditelj 15 ljudi, te radio na usavršavanju 6 učenika. Imao je primanja koja su mnogo veća od prosječne plate, ali nije bio zadovoljan.
– Imao sam 1.900 KM platu, ali je moja prikazana plata bila 550 do 600 maraka. Ostatak mi je isplaćivan u koverti. Godišnje sam radio devet mjeseci, a tri mjeseca sam bio prijavljen na Birou za zapošljavanje. Nakon pet godina rada u toj firmi, ja imam tri godine i devet mjeseci upisanog radnog staža. Odlazim na Biro za zapošljavanje iako radim, a moj poslodavac dobija poticaj na osnovu toga što sam ja na birou. Tri mjeseca ja, dakle, radim na crno, govori Amir.
Amir potcrtava da razlozi odlaska nisu u potpunosti motivirani ekonomskom situacijom. Dok je zbog manipulacija i zloupotrebe sistema tri mjeseca radio na crno s biroa za zapošljavanje mu je mjesečno isplaćivano 350 KM.
– Taj novac mi ne treba. Meni treba iskustvo i radni staž da dođem sutra u penziju. Kad sam sve sračunao shvatio sam da bih u BiH trebao raditi 60 godina kako bih imao 40 godina radnog staža. Kad tako razmišljam iz perspektive svog djeteta i sebe vidim da mene tu nema nigdje, ogorčeno će 39-godišnjak.
Najviše bi volio da je imao šansu da ostane i gradi BiH, ali je umjesto toga osjetio da u svojoj zemlji nije dobrodošao.
– Evo, nek mi neko objasni zašto radnik u Bosni ne vrijedi ništa, a u Njemačkoj vrijedi. Mi imamo i pametnih i školovanih ljudi, ali ni oni ne vrijede ništa, zato što poslodavci u BiH ne mogu razlikovat nafaku od znanja. Oni misle da su pametni jer rade to što rade, a nisu. Izgubili su. Nema u Sanskom Mostu više radne snage, da sad pitate ima li neko da iscjepa drva – nema. Ne možete naći. A da nađete nekog ko je dobar majstor, to možete sanjati. Čujem u Prijedoru dovode neke druge ljude da rade, ali njima je to svejedno – priča Amir.
– Pokrajini Sachen u kojoj sam ja fali toliko radne snage da je to za nepovjerovati. Fali im više radne snage nego Sanskom Mostu. Trenutno se mogu dva autobusa radnika iz BiH dovesti u grad u kojem sam ja – govori Amir.
– Ja sam iz Kamengrada, tamo više nema djece, svi odlaze, nestaju. Škole se zaključavaju iz dana u dan. Ja ne znam gdje da vodim svoje dijete. Kako će u vrtić, kako će u školu ako ja sračunam da finansijski ne može. Da bi kupili 10 metara drva, kurban i registrovali automobil vama trebaju tri hiljade maraka ušteđevine. Iz dana u dan gledmao kako je sve skuplje i skuplje. Litar ulja ovdje u Kauflandu 1,1 Euro, a ne možemo porediti standard – razočarano priča Amir.
– Gledaš te vijesti u BiH. Pa bolje ugasit TV, doći vamo i kopat kanale. Ne može mi niko reći da je bolje u BiH, nego u Njemačkoj – zaključit će 39-godišnji bravar iz Sanskog Mosta.
