Istraživanja o radiaktivnosti mrkog uglja u Tušnici i prisustvo urana zainteresirala su izgleda samo nekolicinu ljudi koji su u tome vidjeli profit. Trenutna cijena urana po kilogramu iznosu 120 dolara, tako da ne čude sve glasnije priče o tome da su za ovaj livanjski rudnik zainteresirani strani ulagači.
Za zdravlje stanovništva nekoliko sela podno Tušnice koji preživljavaju ilegalno uzimajući ovaj ugalj niko ne mari, niti ih je iko upozorio na radioaktivnost
Studije koje su već godinama dostupne javnosti govore o radioaktivnosti mrkog uglja iz rudnika Tušnica i o prisustvu urana, pa stoga i ne čudi što su sve glasnije priče da su za ovaj rudnik na području Livna zainteresirani strani ulagači, piše Žurnal.
Novinari Žurnala su pisali Vladi Kantona 10 i pitali da li je tačno da su im se ovim povodom obraćali investitori iz Kine, ali odgovor do zaključenja ovog teksta nisu dobili.
Mještani Livna kažu nam da su priče o radioaktivnosti kružile još u vrijeme bivše Jugoslavije. Po otkrivanju urana navodno je trebala biti otvorena nova jama koja bi služila za njegovu eksploataciju. Saznanja o tome ima i mještanin Fahrudin Ramić koji je 1983./1984. godine radio za firmu koja je obavljala radove na tri bušotine u tom predjelu.
Ono što je sigurno jeste da obični radnici, odnosno rudari o nalazištu urana nisu imali pojma ni u ono vrijeme, ali ni danas. Niko ih nije zaštitio. Što se tiče menadžmenta rudnika mnogi pretpostavljaju da im je sve bilo jako dobro poznato, ali da su šutjeli.
Da stvar bude gora, mještani nekoliko sela podno Tušnice danas preživljavaju zahvaljujući ostacima kopa. Na svoju ruku ulaze u improvizovane jame i ilegalno uzimaju ugalj koji dalje preprodaju, a s njim griju i svoja domaćinstva.
Da se o štetnosti radijacije po zdravlje radnika i mjerama koje su se morale poduzeti znalo i prije nego je rudnik Tušnica prestao sa radom dokazuje studija iz 2010. godine.
„Rezultati istraživanja pokazuju da se u rudniku Tušnica nalazi mrki ugalj značajne radioaktivnosti i lignit niže radioaktivnosti“, stoji u zaključku ove studije s naglaskom da bi trebalo regulirati radno vrijeme u prostoru, kao i korištenje zaštitne opreme za dišne puteve kako bi se izloženost održala na minimumu.
