Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt svjedočit će na Evropskom sudu za ljudska prava u predmetu po apelaciji Slavena Kovačevića.
Na upit „Slobodne Bosne“ upućen Uredu visokog predstavnika u BiH da li je pozvan da svjedoči, kako su naveli pojedini mediji, ili je sam uputio zahtjev za učešće u ovom predmetu, kako je naš medij saznao iz diplomatskih izvora, iz OHR-a su odgovorili da će visoki predstavnik pristati da Evropskom sudu za ljudska prava pruži nezavisne informacije u svojstvu ‘prijatelja suda’ (Amicus Curiae) „kako su visoki predstavnici i ranije činili u mnogim drugim predmetima“.
Kako prema Aneksu 10, visoki predstavnik nije vrhovni tumač Dejtonskog mirovnog sporazuma niti Ustava BiH, već prema članu V: “visoki predstavnik ima ovlaštenje za konačnu interpretacije ovoga Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnoga rješenja“, svoje pojašnjenje o ovim ovlastima i mišljenje o Schmidtovom potezu dao je ustavno-pravni stručnjak, viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Harun Išerić za „SB“.
Schmidt (ne)prijatelj Suda
„Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, pojavit će se kao treća strana u postupku pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu Kovačević. Ovu informaciju su prethodne sedmice objavili mediji, dok je Ured Visokog predstavnika, u odgovori na medijske upite, naveo kako će visoki predstavnik ‘pristati’ da Evropskom sudu pruži ‘nezavisne informacije’, u svojstvu ‘prijatelja suda’, pozivajući se na raniju praksu i činjenicu da se je visoki predstavnik pojavljivao kao treća strana u ‘mnogim drugim predmetima.’ Nažalost, iz ovog šturog saopćenja, proizlazi više nerazumijevanje nego razumijevanja poteza Christiana Schmidta, a praznim frazama se pokušava zamaskirati stvarna intencija koja se krije iza intervencije visokog predstavnika“, naveo je Išerić, a zatim pojasnio:
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda omogućava trećoj strani – strani koja nije uključena u postupak (aplikant i država) – da interveniše u predmetu koji je u toku, i to na način da dostavi svoje pisane podneske i učestvuje u usmenoj raspravi pred Sudom. Ta treća strane može biti država članica Vijeća Evrope, povjerenik Vijeća Evrope za ljudska prava ili bilo koja druga (fizička ili pravna) osoba, koja nije aplikant. ‘Bilo koja druga osoba’ se može pojaviti pred Sudom u jednoj od dvije funkcije: prijatelj suda (amicus curiae) ili zainteresovano lice.
Intervencija se može desiti na poziv predsjednika Velikog vijeća/Vijeća ili na zahtjev te treće strane. Da bi se udovoljilo takvom zahtjevu, on mora ispunjavati sljedeće kriterije: takva intervencija mora biti ‘u interesu pravilnog sprovođenja pravde’; zahtjev mora biti podnesen pismenim putem, na jednim od službenih jezika Suda; mora biti obrazložen i mora biti podnesen blagovremeno. U svakom slučaju, u diskreciji predsjednika Velikog vijeća/Vijeća je da li će ili neće udovoljiti zahtjevu, a čemu je predsjednik Velikog vijeća, sudija Marko Bošnjak (iz Slovenije), u ovom slučaju udovoljio“, pojašnjava Išerić za „SB“.
Dosadašnje prakse učešća visokog predstavnika pred ESLJP
Išerić je naveo i primjere dosadašnje prakse učešća visokog predstavnika u postupcima pred Sudom (i to u dva predmeta: Berić i drugi i Maktouf i Damjanović) koji ukazuju, kako pojašnjava, na sljedeće:
- Način intervencije. Visoki predstavnik je intervenisao putem svog Pravnog odjela Ureda Visokog predstavnika, a nikada putem nekog vanjskog lica – npr. strane advokatske kancelarije. U predmetu Kovačević, Visoki predstavnik interveniše putem britanske advokatske kancelarije.
- Vrsta predmeta u kojim je intervenisao. Visoki predsjednik je intervenisao u predmetima koja su se direktno ticala njegovih ovlaštenja i radnji koje je on poduzimao, a zbog kojih su vođeni postupci pred Evropskim sudom. Tako, predmet Berić i drugi se je ticao smjene javnih dužnosnika kao i smjene sa funkcija unutar političkih stranaka, a predmet Maktouf i Damjanović je pokretao pitanje nezavisnosti međunarodnih sudija Suda BiH, koje je imenovao Visoki predstavnik. Predmet Kovačević se ni na koji način ne tiče nadležnosti i aktivnosti Visokog predstavnika.
- Izostanak intervencije u predmetima koja se tiču Ustava BiH. Visoki predstavnik nije intervenisao niti u jednom od pet predmeta u grupi predmeta Sejdić i Finci. Postoji razlog za to, a to je jer su ovi predmeti pokretali pitanje usaglašenosti normi Ustava BiH sa Evropskom konvencijom, a visoki predstavnici su bili stava da je izmjena i dopuna Ustava BiH, odnosno intervencija u njegov sadržaj bila izvan nadležnosti Visokog predstavnika, pa su tim povodom pokazali izuzetnu uzdržanost (npr. Paddy Ashdown, Miroslav Lajčak, Valentin Inzko).
- Plan za zatvaranje OHR-a. U konačnici, predmet Kovačevićne tangira ispunjenje uslova i kriterija za zatvaranje OHR-a.
Schmidtovo mišljenje o presudi Kovačević
„Šta Visoki predstavnik ima za reći Evropskom sudu o presudi u predmetu Kovačević, možemo samo pretpostavljati i to temeljem njegovih ranijih javnih istupa glede ove presude. Tako u svom redovnom šestomjesečnom izvještaju za Vijeće sigurnosti UN-a, iz februara 2023. godine, Christian Schmidt navodi:
‘Ako bude potvrđena, presuda bi mogla dodatno podijeliti političke stranke u BiH po pitanjima reforme Ustava, čineći provedbu odluka Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, još izazovnijom, jer one zahtijevaju donošenje ustavnih amandmana.’
Visoki predstavnik je mogao izabrati i drugačiji (afirmativan) pogled na presudu i to npr. da presuda zahtijeva zaokret od trenutne etnonacionalističke dominacije i kontrole do uključivanja svih građana i poštovanja njihovih individualnih prava, uz određene kolektivne garancije za tri konstitutivna naroda (riječimabivšeg višeg pravnog savjetnika za EU integracije pri VSTV-u). Odnosno da presuda Ostalim, kao građanima, treba omogućiti efikasno pravo glasa za kandidate na stranačkim listama multi-etničkih stranaka koje su ostale podijeljene stranke, zbog moći kartela monoetničkih stranaka (prema mišljenju bivšeg stranog sudije pri Ustavnom sudu BiH). Na taj način, presuda će doprinijeti inkluzivnijem političkom društvu, efektivnoj političkoj participaciji Ostalih i efektivnoj demokratiji, te promociji multi-etničkih stranaka, koje nadilaze isključive etničke politike. Visokog predstavnika treba podsjetiti da je u Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH, za čiju civilnu implementaciju je on nadležan, ljudskim pravima dat ‘primat’, kao i da ‘osnovni duh’ Dejtonskog ustava BiH ‘ima za cilj da spriječi diskriminaciju,“ jasno pojašnjava Išerić.
Visoki predstavnik nije čak izabrao neutralni pristup presudi, već odlučio da u prvi plan stavi, ono što je po njegovom mišljenju, opasnost ove presuda, ukoliko se ona održi“, naveo je Išerić.
Zašto se sumnja u Schmidtove namjere?
Uloga prijatelja suda je u tome da što je moguće nepristrasnije i objektivnije, iznese pravne ili činjenične teze koje mogu da pomognu Sudu u rješavanju spornih pitanja koja su postavljena. Na taj način, prijatelj suda ostvaruje funkciju “unosa informacija” koje mogu biti relevantne za donošenje sudske odluke, pojasnio je Išerić.
„Međutim, ako imamo u vidu raniju praksu pojavljivanja Visokog predstavnika pred Sudom, raniji stav Visokog predsjednika o presudi Kovačević, ali i izjave Vlade Republike Hrvatske o ‘temeljitim i diskretnim razgovorima’ koje ima sa Visokim predstavnikom o unutrašnjim pitanjima BiH, teško možemo povjerovati da će Visoki predstavnik nepristrasno i objektivno iznijeti argumente pred Sud, radi pravilnog sprovođenja pravde. To je pitanje na koje je predsjednik Suda, Bošnjak, morao odgovoriti prije nego li je odobrio intervenciju Visokog predstavnika.
Ponašanje Visokog predstavnika daje nam za pravo da zaključimo da njegovo pojavljivanje ima samo za cilj da prepadne Sud – posljedicama koje mogu nastupiti ukoliko se presuda Kovačević potvrdi – ili da uvjeri Sud da još uvijek nije sazrilo pravo vrijeme za ovakvu odluku (argumenti koje je Sud ranije odbacio u predmetima iz grupe predmeta Sejdić i Finci)“, naveo je Išerić.
Bez obzira šta Schmidt ima za reći Sudu, smatra Išerić, to ne može promijeniti dobro ustanovljenu sudsku praksu glede aktivnog biračkog prava (kako to zapaža bivši strani sudija Joseph Marko), a presuda može biti negativna samo krivicom aplikanta – i to iz formalnih razloga – razloga dopustivosti, kao što su činjenica da je aplikant raspravljao u javnosti o presudi, prije nego li što je ona službeno objavljena i tako ugrozio povjerljivost postupka; rasprava da li je aplikant žrtva kršenja konvencijskih prava i slično.
(S. H.)
