“Nedavna izjava Aleksandra Vučića o naoružavanju Srbije mogla bi se podvesti pod njegove standardne izjave o ovoj temi da on nije u jednom momentu kazao da je utrka u naoružanju u svijetu počela onoga momenta kada je svijet uvidio da Vladimir Putin ne može biti lako pobijeđen na bojnom polju. Ovdje je vjerovatno mislio na rat u Ukrajini, što dovoljno govori o iskrenosti Vučića kada pompezno propagira evropski put Srbije, jer EU traži sve načine kako da pomogne Ukrajini, dok Srbija očito navija za Rusku Federaciju”, kaže u razgovoru za Politicki.ba vojni analitičar Nedžad Ahatović.
Zamoljen da prokomentira jučerašnju izjavu predsjednika Srbije u kojoj je najavio još snažnije naoružavanje Srbije, on je rekao i da “izjava ministra odbrane Srbije Nemanje Starovića da je saradnja Srbije i Rusije opala nakon početka rata u Ukrajini nije tačna“.
“Srbija je početkom 2024. od Rusije dobila posebne specijalizirane stanice za elektronsko ratovanje “Repellent 1” iako je ta zemlja pod sankcijama za izvoz naoružanja od strane EU.
Vučić je najavio da će tokom ove godine biti spremna još dva paketa sa 150 miliona i 400 miliona eura za dodatno opremanje i naoružavanje Vojske Srbije.
Taj novac je izdvojen mimo 360 miliona eura sredstava izdvojenih u Budžetu Srbije za dodatno naoružavanje. 186 miliona eura slobodnih sredstava Vučić će odmah potrošiti na kupovinu oruđa i oružja iz domaćih fabrika namenske industrije. To podrazumijeva nabavku novih osam samohodnih haubica “Nora”, 81 oklopno vozilo “Miloš”, 26 borbenih vozila pješadije i 30 kupola za BOV “Lazar” itd. Sve to na već potorošenih 6 milijardi eura na naoružavanje od 2015. do danas”, prenosi Ahatović.
Upozorava da je to “očito odgovor Srbije na američko naoružavanje Vojske Kosova sa protuoklopnim sistemima FGM-148 Javelin uz dostavu prvih turskih bespilotnih borbenih letjelica Bayraktar TB-2 što je u mnogome strateški anuliralo na stotine miliona eura koje je Srbija proteklih godina potrošila na rusku vojnu opremu koja je u Ukrajini pokazala ogromne nedostatke”.
Kaže da se to posebno odnosi na, na primjer, sisteme PZO kratkog dometa Pantsir S-1 i S-2 kojih je dvije baterije (12 vozila) od po 15 miliona dolara po komadu Srbija kupila od Ruske Federacije 2019/20.
“Zato su morali od Rusa naknadno kupiti skoro po istoj cijeni stanice za elektronsko ratovanje Repellent 1 za koje vjeruju da su omogućili Rusima da se u Ukrajini odbrane od superiornih turskih bespilotnih borbenih letjelica Bayraktar TB-2. Međutim, i Azerbejdžan i Ukrajina su upravo sa TB-2 uništavali ove vrlo skupe ruske uređaje za elektronsko ometanje”, objašnjava Ahatović za Politicki.ba.
Za njega je jasno zašto se Srbija naoružava.
“Vučić traži način da prjetnjom upotrebe nadmoćne vojne sile utiče da političke procese u regionu posebno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu na koje Srbija polaže teritorijalne pretenzije. Srbija glumeći u političkom smislu mini Rusiju na Balkanu svoj srpski svet želi da zaokruži kombinacijom terorizma, prijetnje oružanim konfliktom i izazivanjem unutrašnjih kriza u pomenutim zemljama koje polažu apsolutno suverno pravo na teritoriju koja je pseudo povijesno bila navodno oduvijek srpska.
Politički bukvar očito prepisan iz Moskve, sa istom metodologijom nacionalne supermacije koja se ostvaruje kroz sve oblike nasilja nad slabijim”, navodi on.
Upitan šta misli o takvim aktivnostima i narativima Srbije on upozorava na zabrinjavajuće stvari:
“Nedostatak političke, ali i konkretne reakcije po pitanju praćenja i pariranja naoružavanju Srbije ne samo u Bosni i Hercegovini, već i šire. A posebno brine tolerancija međunarodne zajednice na naoružavanje Srbije. Bosna i Hercegovina bi morala izvršiti ozbiljna, ali i precizna ulaganja u svoju namjenska industriju, naoružavanje i opremanje svojih policijskih sastava i Oružanih snaga BiH kako bi bila u mogućnosti da se nosi sa ovom nasilničkom političkom doktrinom Srbije.
Teroristički upad u Banjsku je pokazao da se Ruska Federacija ne šali kada je u pitanju iskorištavanje potencijala koji Srbija uz njihovu pomoć stvara decenijama upravo za konflikt na Balkanu koji će poslužiti Moskvi da u njima odgovarajućem trenutku zadevera EU sa krizom kako bi je razjedinio.
Uloga SAD-a je u tim organiziranim suprotstavljanjem malignom ruskom utjecaju nezamjenjiva.
Zato lično smatram da će američki ambasador Michael Marphy na svoj prepoznatljiv način sa kojim je podržao visokog predstavnika Schmidta u nametanju u najmanju ruku čudnih odluka, te insistirao na korupciji doduše samo u jednoj od tri vladajuće političke elite u BiH sa istim tim žarom pristupiti i anuliranju vojne prednosti Srbije nad regionom.
Od njega, kao i od vladajuće koalicije na državnom nivou očekujem da ukloni sve administrativne prepreke u izvozu municije u Ukrajinu, kao i u kvalitetom naoružavanju Oružanih snaga BiH po modelu koji su Amerikanci primjenili na Kosovu”, kaže on.
Ahatović naglašava i da insistiranje na razvoju namjenske industrije u BiH posebno u proizvodnji muncije predstavlja strateški interes međunarodne zajednice sa aspekta dobijanja rata u Ukrajini. “Naša namjenska industrija uz pravilno investiranje, s obzirom na njene neiskorištene potencijale (mogućnost proizvodnje najmanje milion komada artiljerijske municije velikog kalibra godišnje) ima priliku da za kratko vrijeme postane motor ekonomskog razvoja BiH.
Time ćemo staviti tačku na aspiracije kako Srbije tako i Ruske Federacije kada je u pitanju BiH i region u cjelini”, ističe vojni analitičar Nedžad Ahatović u razgovoru za Politicki.ba.
