Na današnji dan, 7. aprila 1992. godine, Hrvatska je (kao i međunarodna zajednica) priznala nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Po mišljenju Herberta Okuna, pomoćnika predsjedavajućeg Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (iz haških arhiva), “Hrvati su bili direktno zainteresovani da odvoje BiH od Jugoslavije, kojom su u to vrijeme dominirali Srbi“.
Piše: Dženana Karup Druško
Na sastanku u Zagrebu, 27. decembra 1991, kojim je predsjedavao Franjo Tuđman a na kome su bili predstavnici Hrvata iz BiH i Hrvatske, dogovarana je hrvatska politika u Hrvatskoj i u BiH. Tuđman je podsjetio da su “Hrvati željeli da se u preambuli Ustava Republike Hrvatske navede ‘Banovina Hrvatska’ (…) iznio je mišljenje da će se Muslimani zadovoljiti državicom u ostatku BiH“, te “naglasio da će međunarodna zajednica i Evropa podržati takvo rješenje iz straha od stvaranja islamske države u Evropi“, izjavljujući i kako je “vrijeme da iskoristimo priliku da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“, tvrdeći da “BiH, zapravo, onemogućava ostvarenje istinski nezavisne Hrvatske”.
Džamija u Ahmićima koju su srušili hrvatski agresori
Na sjednici Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, 11. septembra 1992, Franjo Tuđman je, “tvrdeći da je područje koje je nekad bilo obuhvaćeno Banovinom Hrvatskom u demografskom i geopolitičkom smislu dio Hrvatske, pozvao na da Hrvatsku ‘očistimo’…“
Zločinačka organizacija
Trideset dvije godine kasnije aktualni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović će u Kninu, povodom “utemeljenja“ Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ustvrditi da se ”Hrvatska branila u Kupresu, Livnu…”, da bez Hrvatske vojske ”ne bi bilo slobode života za Bošnjake… Bez tih hrvatskih snaga, bez hrvatskih gardijskih brigade i bez brigade Hrvatskog vijeća obrane… ne bi se neprijatelje natjeralo na predaju i ne bi se silom hrvatskog postiglo ono što se postiglo u Daytonu.” Ali, istakao je i da se ”Herceg-Bosna i dalje u dokumentaciji naših saveznika vodi kao zločinačka organizacija”, poručujući da je ”posao hrvatske službe, diplomacije i politike da se ti računi, taj dug časti prema Hrvatima i Hrvatskoj vojsci i svim hrvatskim postrojbama u BiH ispravi“.
Da ne bi bilo zabune šta je pod ovim mislio, Milanović je u nastavku rekao: “Naši instrumenti i naša snaga su puno veći nego prije 30 godina. Mi smo sada integrirani, mi smo članica zapadnog saveza, zapadnog sustava vrijednosti…“
Milanović u Kninu nije rekao ništa novo, jer tvrdnje kako su Hrvatska vojska i HVO branili BiH i kako su najzaslužniji za njen opstanak odavno su dio javnog diskursa zagrebačkih zvaničnika, ili kako je to Milanović lijepo rekao “hrvatske službe, diplomacije i politike“, koji na sve načine pokušavaju negirati činjenice utvrđene u presudama sudova UN-a u Haagu, i uz pomoć revizionizma rehabilitirati politiku Hrvatske i Franje Tuđmana prema BiH.
Devetog februara 1992. rukovodstva HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH su na sastanku u Livnu pokrenula pitanje ujedinjenja svih Hrvata s Hrvatskom. Na sastanku je dogovoreno i da HDZ BiH podnese molbu Vladi i Saboru Hrvatske da se bosanskim Hrvatima dodijeli hrvatsko državljanstvo i pravo glasanja na izborima organizovanim u Hrvatskoj s ciljem stvaranja “neuništivih niti“ između Hrvata.
Uloga Hrvatske u ratu u BiH detaljno je dokumentirana u presudama međunarodnih sudova u Haagu u kojima je više puta presuđeno da je Hrvatska učestvovala u međunarodnom konfliktu u BiH, ali i udruženi zločinački poduhvat.
Ured za deportacije
Podsjetimo samo na nekoliko zaključaka sudskog vijeća iz obimne presude (šest tomova, presuda potvrđena i u drugom stepenu) Prliću i drugima (gdje je tužitelj po peti put dokazivao odgovornost Hrvatske): “Na osnovu dokaza Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je Hrvatska vojska direktno intervenisala u sukobu između HVO-a i ABiH na strani HVO-a u većini logora i općina navedenih u optužnici. S obzirom na tu direktnu intervenciju može se van razumne sumnje zaključiti da je sukob između ABiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba“. Po svjedočenju Miroslava Rupčića HVO/HZ HB je od Ministarstva obrane Hrvatske primio 1.400.000 njemačkih maraka 1992. godine i 4.500.000 njemačkih maraka u 1993, “ toliko je, dakle, iznosio dug HVO-a prema Hrvatskoj“.
U presudi “Vijeće zaključuje da se više osoba dogovorilo da osmisle i ostvare zajednički zločinački cilj. Tu grupu činili su, pored ostalih, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. S obzirom na jedinstveno funkcionisanje političkih, vojnih i administrativnih struktura HVO-a HZ(R) HB, kao i na činjenične zaključke, Vijeće smatra da je grupa svakako bila veća i da je morala uključivati i druge članove…“
Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić služili su se pripadnicima i strukturama HVO-a HZ(R) HB za počinjenje krivičnih djela koja su bila dio zajedničkog zločinačkog cilja kako bi se izvršilo etničko čišćenje muslimanskog stanovništva na teritoriji smatranoj hrvatskom: “Vijeće se uvjerilo da su članovi UZP-a odgovorni za zločine koje su počinili pripadnici HVO-a.“
“Dokazi takođe pokazuju da su hrvatski rukovodioci Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko tijesno sarađivali s rukovodiocima i vlastima HVO-a u ostvarivanju UZP-a.“
“Što se konkretno tiče prisilnog odlaska Muslimana iz BiH u treće zemlje, Vijeće napominje da su predstojnik Službe za razmjenu Berislav Pušić i nekoliko visokih rukovodilaca HVO-a – na primjer Jadranko Prlić, Perica Jukić i Valentin Ćorić – u periodu od aprila 1993. do aprila 1994. redovno bili u kontaktu u vezi s pitanjima razmjene i oslobađanja zatočenih Muslimana s ciljem da oni napuste teritoriju koju je HZ(R) HB smatrala svojom“.
Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a, presuđen je i jer je “podržavao politiku raseljavanja zatočenih Muslimana i njihovih porodica iz HZ(R) HB preko Hrvatske u treće zemlje“, ali i zbog toga što je “učestvovao u praktično istovremenom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne i njihovom naseljavanju na teritorije koje je HZ(R) HB smatrala svojim, što se činilo putem Ureda za izbjeglice koji je bio zadužen za premještanje stanovništva“.
Kontrola granice s Hrvatskom
Jedinice Vojne policije HVO-a su u julu i augustu 1992. postavile ukupno 11 kontrolnih punktova na granicama teritorije HZ HB s Hrvatskom, kao i 45 kontrolnih punktova na saobraćajnicama u blizini područja gdje su se vodile borbe. Ukratko, HVO je kontrolirao granicu BiH i Hrvatske (s izuzećem bihaćkog džepa gdje je Peti korpus ARBiH, na čelu s generalom Atifom Dudakovićem sve vrijeme čuvao leđa Hrvatske vojske tako što je onemogućavao združenim srpskim snagama da taj dio stave pod kontrolu što je direktno uticalo i na tok i na ishod rata, a kasnije bilo i ključno za suradnju HV i ARBiH nakon Vašingtonskog sporazuma).
Bobanovi i Šuškovi bojovnici iz HVO-a sa zastavom nacističke Njemačke u selu Vrbanja kod Bugojna 1993. godine nakon što su počinili ratni zločin
Sedmog decembra 1992. Valentin Ćorić, načelnik Uprave Vojne policije, Slobodan Praljak, u to vrijeme general bojnik Hrvatske vojske i Bruno Stojić, predstojnik Odjela obrane HVO-a, izdali su zapovijed u vezi s kontrolnim punktovima. Sudsko vijeće je zaključilo da “intenzitet kontrolne potvrđuje i Izvještaj o radu HVO-a HZ HB za period januar-juni 1993. u kome se navodi da je na punktovima privedeno 900 osoba.“
Kontrolni punktovi, su bili postavljeni do kraja sukoba. Vijeće zaključuje i da su “pored praćenja prolaska ljudi i roba kroz područje HZ HB, kontrolni punktovi su služili i za hapšenje osoba, i za kontrolu humanitarne pomoći koja je dostavljana na teritoriju BiH“, te da su “kontrolni punktovi Vojne policije HVO-a bili konkretno sredstvo kojim su se vlasti HVO-a služile da bi kontrolisale pristup međunarodnih organizacija i novinara određenim područjima.
Ili logor ili odlazak u inostranstvo
Po zaključku sudskog vijeća “Muslimanima zatočenim na Heliodromu (u Mostaru) 17. jula 1993, ili oko tog datuma, ponuđen sljedeći izbor: ili da ostanu zatvoreni na Heliodromu, u kom slučaju im se ne može garantovati bezbjednost – prema riječima vojnika HVO-a koji su iznijeli ovaj prijedlog zatočenicima – ili da budu pušteni na slobodu pod uslovom da pristanu na to da napuste BiH i odu, zajedno s porodicom, u neku treću zemlju preko Hrvatske. Između 800 i 1.000 Muslimana, među kojima su bili muškarci do tada zatočeni na Heliodromu i njihove porodice (žene, djeca i starije osobe), tokom narednih nekoliko dana, napustili su Mostar i BiH. Vojnici HVO-a su ih sproveli uz pratnju Vojne policije HVO-a do granice sa Hrvatskom, na čiju teritoriju su privremeno primljeni do odlaska u treće zemlje“.
Nakon što su potpisali “formular“ Ureda za prognanike i izbjeglice HZ HB, u kojem su naveli zemlju u koju će otići, zatočenici koji su imali garantno pismo pušteni su s Heliodroma da bi otišli svojim kućama, bilo u Mostaru bilo u Ljubuškom, gdje su na raspolaganju imali između trideset minuta i tri sata da spakuju stvari i okupe svoje porodice prije no što su autobusima odvezeni u Hrvatsku. Brojni dokazi pokazuju i da je više stotina zatočenika s Heliodroma i njihovih porodica, koji su bili stanovnici Mostara, od 17. do 20. jula 1993. odvezeno na ostrvo Obonjan ili u Gašince u Hrvatskoj.
Vijeće navodi da se “prema izvještaju jedne međunarodne organizacije, zasnovanom na informacijama HVO-a, oko 18. i 19. jula 1993. godine, 2.500 zatočenika iselilo ‘dobrovoljno’, a ta brojka približno odgovara broju ljudi koji su tada bili zatočeni na Heliodromu. U tom izvještaju se, međutim, objašnjava da su uslovi zatočenja na Heliodromu bili strašni i da su zatočenici ‘dobrovoljno napuštali takve životne uslove’.“ Ovo “dobrovoljno premještanje“ u Haagu je presuđeno kao deportacije Muslimana u treće zemlje, odnosno dio etničkog čišćenja koje je bio jedan od ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata.
Postupak sličan mostarskom HVO je koristio i u drugim općinama. Iako je Jadranko Prlić pred međunarodnom zajednicom tvrdio da su “Muslimani iz Ljubuškog internirani radi vlastite bezbjednosti“ Vijeće “primjećuje da je u augustu 1993. u općini Ljubuški bilo organizovno hapšenje Muslimana“. Vojna policija HVO-a je 15. augusta 1993. uhapsila 297 Muslimana, koji su se na osnovu zapovijedi SIS-a javili u Zatvor u Ljubuškom.
U ovaj zatvor su bili zatočeni i Muslimani koju su dovođeni s cijele teritorije pod kontrolom HVO-a, ali i iz Hrvatske. U više izvještaja Vojne policije HVO-a govori se o premještanju u Zatvor u Ljubuškom Muslimana uhapšenih u Hrvatskoj ili prilikom prelaska granice. Na osnovu zapovijedi Petra Majića, načelnika SIS-a, Muslimani iz općine Ljubuški zatočeni u zatočeničkim centrima HVO-a imali su 24 sata da sa svojim porodicama napuste područje općine. Većina Muslimana zaista je i napustila BiH. Nakon toga, Hrvati iz Travnika, Kaknja, Vareša i Konjica, ali i pripadnici Vojne policije, uselili su se u kuće u vlasništvu Muslimana iz opštine Ljubuški.
Bošnjački logoraši u logoru Dretelj 1993. godine
Vijeće napominje da je 21. septembra 1993. Anđelko Marković, predsjednik HVO-a u Stocu, pred predsjednikom Tuđmanom izjavio da u općini Stolac nije ostao više nijedan jedini Musliman. Prema riječima Svjedoka CR, krajem 1993. svi Muslimani iz općine Stolac bili su su u zatočeničkim centrima. Po ocjeni Vijeća “u trenutku kada je HVO imao kontrolu nad općinom i kada nisu vođene borbe, ni u kom slučaju nije bilo evakuacija iz bezbjednosnih razloga niti evakuacija opravdana imperativnim vojnim razlozima“.
Vijeće zaključuje da su sve vrijeme dok je Zatvor u Dretelju funkcionisao kao zatočenički centar, zatočenici odvođeni u druge zatočeničke centre, a od septembra 1993. su ih slali na ostrva u Hrvatskoj, konkretno na Korčulu i Badiju, odakle su kasnije odlazili u treće zemlje.
