A šta bi na sve ovo rekao Đedo?
Andrija Mandić, srećom po sebe i sve nas (zasad) nije uspio u svom ideološkom naumu. U onom praktičnom jeste: eno, vlast je. Samo što, da bi bio vlast, mora sprovoditi tuđu politiku i tuđu ideologiju – preciznije, tačno onu politiku i tačno onu ideologiju protiv koje se čitav život borio. Koalicionim sporazumom koji je potpisao da bi postao vlast, on je priznao i NATO i Kosovo. Je li pritom držao prekrštene prste ili je, kao Šubara, ispružio srednji, posve je svejedno.
Bi li Andrija Mandić, da mu se ukaže prilika, istoga časa odjebao NATO i puštio vojsku da se na Kosovo vrati? Bi. Ali i to je posve svejedno.
A šta jeste bitno? Samo to da je Andrija Mandić, da bi vladao, pristao da sprovodi politiku Mila Đukanovića: i prema NATO i prema Kosovu.
Da je Andrija Mandić uspio u naumu da Crna Gora ne bude država, ne bi on bio državnik. A to – državnik – jeste zahvaljujući činjenici da mu je Milo napravio državu, protiv čega se on – Andrija – herojski borio. Da je uspio u svom naumu, Andrija Mandić mogao bi biti predsjednik skupštine sreza, banovine, republike… bilo čega, samo ne države.
Da je bilo po njegovom, Andrija Mandić bi strane državnike gledao samo na televizoru. Ne bi se sretao sa njima i ne bi izdavali zajednička saopštenja.
Pozdravljam Mandićevu transformaciju. I snažno je podržavam. Da ne znam da bih mu time nanio političku štetu, javno bih hvalio Andriju. Ali kažem: šta bi Đedo rekao na to? I dodajem: ako se ja slažem sa Andrijinom politikom, teško da bi se sa njom složio Đedo.
Šta bi, uostalom, Đedo rekao za ponašanje svoga vjernog naroda? Koji, čini se, snom mrtvijem spava. I probudi se samo kad treba zakučiti neki posao „po dubini“.
Jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo? A Meštrovićev mauzolej? Jeste. Đedov amanet da se Mauzolej suturikne niz lovćenske strane biće ispunjen – dogodine. Kad se i vojska u Prizren vrati.
Jel’ Đedova Mitropolija gdje je nekad bila? E, ona nije. Nego mu je Vučić, čim je Đedo umro, ono čime je Đedo gazdovao – prepolovio.
Jel’ Kosovo gdje je nekad bilo? Jeste. A jel’ čije je nekad bilo? Nije. I šta ćete poduzeti povodom toga? Šarati parole po zidovima? I slikati se kraj predsjednika kosovskog parlamenta?
Šta je na to rekao vjerni narod? Ništa. Čekao u redu za zaposlenje u Elektroprivredi i Rudniku.
Je li se o tome čitavo vrijeme radilo? O podjeli plijena? O funkcijama? O tome ko će se nakačiti na državnu sisu? Sva ona vriska, uzvikivanje uzvišenih parola i isticanje još viših ciljeva – sve to da bi se od svega odustalo zarad udobnosti i koristi?
Ako je tako, to je dobro i tako treba. To je racionalno ponašanje. Politika je racionalna djelatnost. Što više racionalnosti, što manje „tradicionalnih vrijednosti“, „amaneta“, „ispravljanja istorijskih nepravdi“ – to bolje.
Ako je, kao što se čini da jeste, Spajićeva motivacija žene svih rasa i vjera te novac svih vrsta – to je kudikamo zdravija motivacija od onoga što Milatović ističe, kao i onoga što ne ističe kao svoju motivaciju: brkati muškarci, Momir Bulatović na primjer, te osveta sinova za politički poraz generacije očeva.
S vremena na vrijeme političari objave da je nastupilo „buđenje naroda“. Političari to vole, jer kada dođe do „buđenja naroda“, dođe i do budženja njihovih računa i novčanika. Narod, nakon što se „probudi“, po pravilu izgine i osiromaši. Ako sam vam mrzak, kao što jesam, pokušajte zaboraviti ko govori, nego obratite pažnju na to šta govori: prisjetite se, hoću reći, kako ste prošli nakon što ste se probudili osamdesetdevete.
Najbolje prođe narod koji odbija biti narod: onaj koji želi biti građanin. Onaj koji teškim drogama „sabornosti“, „pokreta masa“, „događanja naroda“… pretpostavi laku drogu individualizma i pragmatičnosti. Masa daje iluziju sigurnosti i iluziju snage. Čovjek nikada nije sam kao u masi, nikada slab kao kad je dio mase. Postoje oni koji izvuku korist iz velikih pokreta masa – ali to nikada nije masa.
Ovo što se dešava u Crnoj Gori ne liči na buđenje naroda. Prije na njegovo buđanje.
I to je dobro. To je veoma dobro.
