Bosanskohercegovački pisci Željko Ivanković, Ruždija Avdović, Rezak Hukanović i Ratko Orozović podnijeli su ostavke na funkcije članova Predsjedništva Društva pisaca BiH. Ivanković, Adžović i Hukanović su, istovremeno istupili iz Društva, dok Orozović i dalje ostaje član.
„Zbog nestatutarnog, neprincipijelnog, ignorantskog i samovoljnog ponašanja predsjednice (u ostavci) Predsjedništva Društva pisaca BiH Jagode Iličić prema članovima Predsjedništva, gdje se nije prezalo ni od najgnusnijih uvreda svojih kolega iz Predsjedništa, te dijela Programskog vijeća Sarajevskih dana poezije, a na što je većinski dio Predsjedništva Društva pisaca neprestano ukazivao (posljednji put i na sjednici pet članova tog Predsjedništva 11. rujna, kada su se dodatno potvrdile sve nepomirljive razlike), kao dobitnik ‘Bosanskog stećka’ 63. Sarajevskih dana poezije, svu kulturnu javnost obavještavam da odbijam dodijeljenu mi nagradu, da istupam iz Predsjedništva Društva pisaca BiH i članstva u Društvu pisaca BiH, čiji sam jedan od osnivača, te samim tim i prestajem biti glavnim i odgovornim urednikom našega časopisa ‘Život’, koji sam uređivao posljednje tri godine“, stoji u Ivankovićevom priopćenju.
GRLOM U JAGODE
“Tužno je kada ljudi dugogodišnje karijere prodaju u bescjenje”, poručila je presjednica Iličić.
Ona tvrdi da je uzrok nezadovoljstva Ivankovića i ostalih što nije pristala na ucjenu da se za spomenutu nagradu isplati 10.000 KM, navodno, dvostuko više od iznosa koji je propisan pravilnikom.
“Moja bahatost i nestatutarnost svodi se na jednu rečenicu: drugari koji su istupili iz Društva danima vrše pritisak da se dobitniku, umjesto 5000KM koliko je propisano Pravilnikom o nagradi Stećak isplati čak 10 000 KM. Neobičnost je i u tome da sam dobitnik odlučuje o tome, saziva sastanke u vrijeme kad sam ja na drugom mjestu i to na pozornici a onda oštro osuđuje jer se nisam pojavila kad su mi rekli. Zločesta predsjednica ne želi potpisati takvu odluku a ne želi ni skakati na naredbe”, navela je Jagoda Iličić, predsjednica Društva pisaca BiH u ostavci.
Na kraju je dodala da je “ponosna na svoju bahatost.com”, te optužila “pobunjene” pisce da su daleko više energije uložili u medijsku hajku protiv nje nego u organizaciju Sarajevskih dana poezije.
U vezi s tim, kontaktirali smo Željka Ivankovića, koji je ekskluzivno za „Slobodnu Bosnu“ otkrio što se sve događalo u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine i kakve su se sve zakulisne igre igrale.
ŽELJKO IVANOVIĆ (Foto: SLOBODNA BOSNA)
Što se zapravo dogodilo i zašto ste istupili iz Predsjedništva Društva pisaca BiH?
-Ništa se posebno nije dogodilo, osim što se stvar događa već godinu dana, otkako je umro Hadžem Hajdarević, a mi u Predsjedništvu potvrdili dotadašnju vršiteljicu dužnosti dopredsjednicu za predsjednicu. Razlog za to je bio praktične prirode, i želja da se nastavi rad na započetim poslovima… Imali smo i druge razloge, prvi put žena na mjestu predsjednika, prvi put netko tko nije iz Sarajeva. A onda… Kad je nju krenulo… Netko je za nju rekao „seoska učiteljica“. Počela se ponašati kao da je u razredu… A kad je umro čovjek s kojim je živjela, Mirsad Bećirbašić, progovorilo je sve najgore iz nje. I onda kulminiralo. Dogodilo se točno ono što je rekla sama za sebe: „Kad je čovjek u tuzi izgubi tlo pod nogama“!
I eto, prva među jednakima, postala je jedina koja je htjela da je se sve pita. Pazite, tu su barem još četiri čovjeka, eto ova četiri koja su izašla iz Predsjedništva (Ruždija Adžović, Rezak Hukanović, Željko Ivanković, Ratko Orozović, op. „SB“) koji su svi odreda za nju piščine, dakle ljudi s djelom, a i ljudi u godinama i sa životnim iskustvom, koji su je podržali, dok iz nje nisu progovorili neki čudni provincijski refleksi, narasli ego. Nije htjela čuti prijedloge i kritike, počela je odbijati sjednice Predsjedništva, inzistirala, kao da je korona, na elektronskim i zoom sjednicama, čak govoreći da nas „ne želi uživo gledati“. Pazite, predsjednica ne želi uživo gledati članove Predsjedništva. A svaku odluku koja joj se nije svidjela, Predsjedništvo odluke dolazi većinom glasova, odbijala je potpisati. A onda počela i pojedinačno vrijeđati članove Predsjedništva. Prvo, bivšu predsjednicu Skupštine, pa onda jednog po jednog člana Predsjedništva. Najviše, pak, Ruždiju Adžovića i Rezaka Hukanovića! Nevjerojatno bezobrazno. Sve smo pokušavali, pa i na posljednjoj Skupštini, i na sjednicama Predsjedništva, nevjerojatno što je sve izmišljala pokušavajući manipulirati pojedincima privatnim pozivima, e-mailovima, Viber-porukama…
PROBLEMI NISU OD JUČER
A onda je sve vrhunilo problemima zadnjih mjesec dana, odnosno mjesec i pol prije Sarajevskih dana poezije, kad su bili potrebni češći sastanci i ubrzaniji koordinirani rad… Moj je problem što sam bio u Predsjedništvu, a ujedno i dobitnik Bosanskog stećka, pa sam sve gledao izbliza i sudjelovao u mjeri u kojoj sam član Predsjedništva. Problemi s pozivima gostiju, materijali za Sarajevske dane poezije, smještajem gostiju, postali su i financisjki i organizacijski problemi. Mene su zvali da pomognem kad god su mislili da treba. I iznenađivali se da Nagrada ima i plaketu, da Dani poezije trebaju imati plakat, pozivnice i sl. Stvar je otišla predaleko, toliko da je i sama predsjednica rekla da su Dani organizirani „ispod razine“
(Hoće li snositi odgovornost zajedno s predsjednicom Programskog vijeća?), ne imenujući tko je za to najodgovorniji. Ali je za to napala one koji su sve vrijeme ukazivali na probleme.
Nagrada Bosanski stećak sastoji se od statue stećka, plakete i novčanog iznosa. Uza sve to, ove godine je bilo predviđeno i da se dobitniku objavi knjiga. Kako su se Dani poezije približavali, nesposobni organizatori (predsjednica Programskog vijeća/savjeta Bisera Boškailo), najednom su rekli: Šteta što Željko zna da je nagrada 10.000 KM, mogli bismo sve riješiti tako da to prepolovimo. A onda je ona odredila da članovi Programskog vijeća trebaju dobiti honorar za svoj rad, a među njima i predsjednica, koja nije u Programskom vijeću, premda je Ruždija Adžović, kao član Programskog vijeća rekao da on neće nikakav honorar i da se trebamo držati ranijih odluka.
I tu je puklo. Izvrijeđani su mnogo puta Ruždija i Rezak najgnusnijim uvredama, o čemu postoji temeljito skupljena i sređena dokumentacija (Ruždija je majstor toga posla!), a mene se još donekle štedjelo. Sve dok nas četvorica nismo, kao članovi Predsjedništva, izbivši joj većinu za bilo kakvo odlučivanje, rekli – dosta. Onda je, umjesto da se suoči s ozbiljnim problemima koje je sama proizvela, krenula na mene i priču o novcu, mojoj tobožnjoj pohlepi… Tako da više nitko ne govori o Sarajevskim danima poezije, o časopisu Život, o prostorijama Društva pisaca, o…
A zna se dobro u javnosti koliko je Željko Ivanković odbio i nagrada i ponuda, dakle i novca, toliko koliko ih ona i njezini trabanti neće dobiti da žive pet svojih života. Uostalom, da je malo načitanija znala bi i to.
Predsjednica u ostavci, Jagoda Iličić, optužila vas je za pohlepu, kazala je kako je „tužno kada ljudi dugogodišnje karijere prodaju u bescjenje“. No, zanimljivo je, kako ne spominje ostavke ostalih članova Predsjedništva Društva pisaca koji su također podnijeli ostavke na funkcije…
-Jasno, pa neće o sebi i o argumentima kojima smo je zasuli. Nađite bilo što u njezinu pisanju, osim priče o novcu. Čista psihološka samoprojekcija. O Freude! Brani se kao njezini đaci u seoskoj školi kad ne napišu zadaću.
Pazite, „nagrada Stećak“ je vrijedna zbog svih prethodnika koji su je dobili, a mnogi bi sad „dali guzice“ da je dobiju. Pogotovu još s klauzulom da se dobitniku objavi knjiga. No, ako stojite iza principa, kao nas četiri člana Predsjedništva, onda zbog povrede principa i višemjesečnog vrijeđanja ljudi, ne možete pristati da vam laudu na dodjeli Stećka čita predsjednica Programskog vijeća koja je također izvrijeđala sve članove, a dodijeli predsjednica Društva koja je govoto sve izvrijeđela. Morali biste biti krajnje nemoralna i pohlepna osoba da to zanemarite. Da vam nagradu daje netko tko vaše kolege, najviše Ruždiju i Rezaka, mjesecima vrijeđa, a onda se okomi i na nas pretvarajući sva dešavanja u priču o financijskom dijelu nagrade… Ma, hajte. Ne znam tko bi na to pristao. Ustvari, znam. Rekao sam već, takvih koji bi to uradili, koji se pojeftino prodaju, itekako ima.
Željko Ivanković je u životu odbio mnogo veće izazove i mnogo bolje ponude… Nastranu, što je predsjednica nenačitana… I sad umjesto da se bavi četvoricom ljudi, pisaca koji su po svemu, prije svega literarno – ovo je ipak Društvo pisaca, iznad nje. Po godinama i ugledu posebno, ona je sve to, da se maskira istina, okrenula na novac. I zamislite, novinari se uhvate toga. Što misliti o novinarima koji se ponašaju kao u onom starom vicu kad Goebels kaže da će pobiti šest milijuna Židova i tri poštara, ili šest milijuna Židova i plavušu i svi pitaju zašto poštara ili zašto plavušu. Jer novinari, vaše kolege, upamte samo zadnju riječ! Kao uostalom i neki jeftini pisci i Jagodini trabanti… Ali, zašto bi se oni uopće pitali kad oni odbijaju misliti svojom glavom…Oni unaprijed sve znaju!
ZELENA JE JAGODA
Jesu li ovdje na sceni problemi drukčije, privatne prirode. Tko je kome ostao dužan za uređivanje knjige…
–Stvari su i privatne prirode svakako u mjeri u kojoj se pokazuju razne frustracije, kompleksi (projekcija sebe), gubljenje tla pod nogama, nekompetencije za mjesto na kojemu se iznenada našla i probuđeni osjećaj bahatosti kad se probudi ujutro i pogleda se u ogledalu: „Vidi mene, ja predsjednica!“ A ove druge privatne nisam mislio spominjati. No, eto, ona ih je provocirala. Zna dobro da uređujem „Život“ besplatno, a sama me molila da joj uredim knjigu, rekla da bi joj to bila čast, a onda se predomislila i napisala: Ne želim da mi uređuješ knjigu. Dosad urađeno ću platiti. I? Nikad ništa. Ni za „Život“, ni za knjigu. Čak ni odgovor na to. Nije se lako suočiti sa svojim lažima. A na njih smo ukazivali mjesecima: Ruždija, Rezak, Ratko, ja, čak i Bisera.
Ona kao da zaboravlja da živimo u eri pisane riječi i da je sve zapisano dobrano dokumentirano i arhivirano. I kod mene i kod Ruždije Adžovića, kojemu je to struka… I umjesto da se bavi svojim dugom, da govori kako Ivanković već tri godine besplatno uređuje časopis „Život“ ili da svima objasni otkud ona na spisku za honorar Programskog vijeća (kad nije u njemu!), da objasni neke stvorene obveze i plaćene račune Društva pisaca, ona udarila na tobožnjih 10.000. Zašto? Pa, jer će tako proizvesti zanimanje novinara za ona tri poštara ili onu plavušu. Interesantno, da je novinari nisu pitali, čekaj to je sve za Ivankovića, ali što je druga tri člana, s ljudima koji imaju 80, 75 ili 62 godine? Jesu li i oni pohlepni? Ali to je već priča o našim novinarima, njihovom školovanju, znanju… Kao i o našim poluobrazovanim piscima. Mogli su se novinari ili ti piščići zapitati nije li možda Ivanković i tu trojicu pisaca i članova Predsjedništva izmanipulirao, obećao im onih Jagodinih 500 KM? Smiješno ili tragično?!
JAGODA ILIČIĆ (Izvor: Društvene mreže)
U reakciji kroz priopćenje za javnost spomenuli ste gnusne uvrede koje ste dobili od predsjednice Društva pisaca BiH. Kako je moguće da ste odbili novčanu nagradu, a u isto vrijeme vas se optužuje za koristoljublje?
-Gnusno je mnogo puta vrijeđala gotovo sve članove Predsjedništva. O tome postoji dokumentacija i o tome su je trebali pitati novinari. Ako i prihvatimo Ivankovićevo koristoljublje, što je gnusna laž (besplatno uređivanje časopisa „Život“ tri godine?, neplaćeno uređivanje njezine knjige…), što je s druga tri člana?! Na tu je njezinu laž reagirao Ruždija Hadžović na Facebook objavu Društva pisaca i znate šta se dogodilo? Izbrisala je ona ili njezini potrčci ta „bezazlena pitanja“ i odmah je blokirala ljude…
Ne vole takvi ljudi argumente, istinu… Ne znaju se nositi s njom. To smo se već s Jagodom naučili. Zamislite ovo, Željko Ivanković odbije stećak, plaketu, 5.000 KM, objavljivanje knjige poezije u iznosu od 5.000 KM i on je koristoljubiv. Što bi rekao Ruždija: A gdje je tu logika? Kad je nema, onda je njezina logika, Ivanković je koristoljubiv… Lakše je napisati to nego obrazložiti mnoge druge zamjerke, a za njih ih nitko ne pita. Je li ona uopće učila, često se pitam, uopće ikakvu logiku? O moralu neću! Ona u tu priču projicira sebe, staro znanje o psihoportretiranju.
A koliko je stvar bitno drukčija i da priča o 10.000 postoji i itekako je živa, već sam naveo priznanje Bisere Boškailo, a to se vidi i iz pomirljivog e-maila Fahrudina Kučuka, kojeg ovdje prvi put spominjem, a koji je poslije Sarajevskih dana poezije najavio ostavku, a koji, međutim, nije imao utjecaja na predsjednicu, čak ni toliko da ona dođe na sastanak Predsjedništva u Sarajevu u 20 sati, kad je imala književnu večer od 18 do 19, a mi je čekali do 20:30 jer ona nas „ne može očima gledati“! Baš onako književnički, poslovno, moralno i pedagoški! Toliko od predsjednice i provincijske učiteljice! Naučila tako, valjda, u koroni gledajući djecu i s djecom preko zoom-aplikacije – što li???
(M.Iličić)
