Nakon posjete brojnih bh. političara Bruxellesu, koje je pratila svita sastavljena od savjetnika do tjelohranitelja, što je na kraju činilo delegaciju od 80 raznoraznih članova, saznali smo da je BiH opredijeljena za Evropsku uniju, a onda i nekoliko dana kasnije da nas Evropska unija neće! To se čita iz “oštre“ reakcije ministra (ne)sigurnosti Bosne i Hercegovine Nenada Nešića koji tvrdi da nema argumenata i dokaza po kojima je Moldavija ispred Bosne i Hercegovine. No, argumente i dokaze ni sam nije ponudio.
Da se Nešić bavi svojom zemljom i svojim poslom iščitao bi razloge zbog kojih BiH nije dobila zeleno svjetlo EU među kojima su, ne samo neispunjavanje 14 uvjeta Evropske komisije nego i velika zabrinutost zbog narušavanja sigurnosne situacije i povećanja ruskog uticaja u BiH, kao i secesionističke politike Milorada Dodika.
Piše: Dženana Karup Druško
Kako je to oboje upravo u resoru ministra sigurnosti čini se da se on ipak bavi svojim poslom i to, mjereno standardima Milorada Dodika – odlično: nakon što je BiH blokiran put u NATO, zbog istih razloga – jačanje ruskog uticaja i Dodikove secesionističke politike, BiH su zatvorena i vrata Evropske unije. Sad izgleda građane BiH (čitaj Bošnjake i Bosance) još samo treba ubijediti da ih neće ni NATO (čitaj Amerikanci), a ni Evropska unija.
Poruka Sattlera, Schmidta i Murphya
Mada je malo kome jasno zašto, u ovom trenutku i potezi pojedinih zapadnih političara idu u prilog politike Dodika i Nešića, što potvrđuju neka rješenja koja se nameću BiH, a koje provodi “nelegalni“ visoki predstavnik – od promjena Izbornog zakona BiH kojim je direktno uticao na formiranje vlasti u koju su ušli jaki SNSD i HDZ, i slaba koalicija trojke iz Sarajeva, čime kontroliraju vlast i u državnim institucijama i u Federaciji, do najavljenih promjena o državnoj imovini, koje će definitivno pokazati koliko se planovi Zapada i Ruske Federacije u BiH poklapaju. Odnosno, razilaze.
Svjedoci smo da se svijet jasno podijelio oko Ukrajine i Bliskog istoka koji trenutno najviše utiču na globalnu sigurnost i koji kod mnogih, s razlogom, stvaraju osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti zbog globalnih promjena i pravca u kome svijet ide. No, zapadni svijet uz sve poruke koje javno šalje, nije jasno zauzeo stav oko Balkana, ni sada, kao ni ranije: poruke koje se šalju i stavovi koji se iznose, koliko god zvučali optimistično, ne stvaraju osjećaj sigurnosti i optimizma za budućnost Balkana.
Možda sljedeći primjer nekome može djelovati kao banalnost, ili tek kao slučajnost, ali u diplomaciji nema slučajnosti jer se svaki potez vaga i analizira. Nastup američkog ambasadora na FTV i jasne i dobre poruke umanjuje činjenica da se američki ambasador, kao ni ambasador EU i visoki predstavnik, nisu pojavili na prijemu u zgradi Predsjedništva BiH koji je organiziran povodom Dana državnosti, a sva trojica su se pojavila u zgradi Predsjedništva BiH na prijemu povodom Božića čiji je domaćin bila Borjana Krišto.
Ovdje se nikako ne može raditi o slučajnosti, a poruka koja je ovim poslata građanima BiH potvrda je kako Nešićevih tvrdnji da EU neće Bosnu i Hercegovinu, tako i brojnih Dodikovih izjava o tome da su za BiH problem “muslimani“, te podrška politici HDZ-a. Možda se Johannu Sattleru, Christianu Schmidtu i Michaelu Murphy ne sviđaju Komšić i Bećirović, no to nikako nije smjelo rezultirati ovako jasnom javnom porukom da ne poštuju Dan državnosti BiH.
Rusija, po uzoru na Hrista
Istovremeno, u intervjuu koji je jučer (15.12.2023) dao Euroactivu, američki ambasador Christopher Hill u Srbiji (ponovo) je rekao da su diplomatski odnosi SAD i Srbije odlični (a znamo i da su odlični odnosi Srbije i RS), da su SAD partner broj jedan Srbiji zahvaljujući čemu su mnoge američke kompanije zainteresirane da dođu u Srbiju, a da im oni (iz ambasade SDA) govore da je Srbija zemlja koja ide ka Evropskoj uniji, jer oni (američke kompanije) “žele da vide nekog ko zna koja su pravila i mislim da je Srbija takva zemlja“. Na pitanje o izazovima koji su na evropskom putu pred Srbijom i ulozi američke administracije, ambasador je odgovorio: “Mislim da Evropska unija takođe želi da vidi Srbiju koja sarađuje sa svojim susedima. To je vrlo važno za sve. Znate, vi želite da uvedete zemlju (u EU), ali ne možete uneti probleme te zemlje u Evropsku uniju. Tako da je bilo vrlo važno da se Srbija bavi nekim od ovih pitanja i mislim da Sjedinjene Američke Države pokušavaju da budu od pomoći u tom smislu.“
Dan prije hvalospjeva o američkim partnerima i evropskom putu Srbije koje je iznio američki ambasador, Aleksandar Vučić je (pred izbornu šutnju) u “ekskluzivnom“ intervjuu za sputnik (na srpskom, koji se finansira državnim ruskim sredstvima i prvenstveno provodi antizapadnu politiku) govoreći o zadnjem dokumentu EU o Zapadnom Balkanu u kome se od Srbije traži usklađivanje s evropskom vanjskom politikom, rekao: “EU gleda na Srbiju kao na jedinu zemlju koja nije uvela sankcije Ruskoj Federaciji, ali taj pritisak neće promeniti našu dosadašnju spoljnu politiku“ – Srbija neće uvesti sankcije Rusiji i neće priznati Kosovo, bio je jasan Vučić. No, priznao je i da je “put ka Evropi jedini koristan put za Srbiju“.
Nema sumnje da je Vučić pri tome mislio i na 75 miliona eura koje je Evropska unija nedavno stavila Srbiji na raspolaganje – 50 miliona kao poklon i 25 miliona kao kredit s niskom kamatom za gasovod od Bugarske do Srbije za azerbejdžanski gas. Kako je primijetio novinar Tomas Braj, u tekstu za DW, taj vijest se marginalno pojavila u medijima dok je državna RTS čak objavila da se radi o – ruskom gasu. U tekstu autor navodi da se Rusija snažno miješa u izbore u Srbiji, te citira Vučića koji se “zahvaljuje Rusiji na pomoći u izbornoj kampanji i kune se u lojalnost: ‘Borio sam se da održim prijateljstvo s Rusijom koje smo decenijama gradili…’, rekao je on misleći na svoje uporno odbijanje da Srbija kao kandidat za članstvo u EU uvede sankcije Moskvi“.
Zanimljivo je da je tekst u DW autor počeo citatom iz knjige “Novi svet – Srbija, Rusija i Kina – Budućnost koja je počela“ Vladimira Kršljanina koja je početkom decembra promovirana u Beogradu: “Rusija, po uzoru na Hrista, ratuje za naše spasenje i za spas sveta“. Među onima koji su preporučili čitanje ove knjige, kako piše beogradska Politika su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i sin Slobodana Miloševića, Marko Milošević.
Po Vučiću: “Vladimir Kršljanin je život posvetio Srbiji, njenoj slobodi i jedinstvu, nezavisnosti i napretku. Njegove misli o Srbiji u budućem svetu zaslužuju pažnju i poštovanje”. Knjiga, objašnjava Politika, “u prvi plan postavljaja tradicionalne vrednosti pravoslavnog sveta i ulogu crkve“, te ukazuje na “ulogu i značaj Rusije i Kine u budućnosti“, zbog čega “ove dve države predvode novi svet, a Srbija i njena neposredna prošlost doživljeni su kao vesnik te promene, koji je Moskvu i Peking podstakao da jačaju svoju međunarodnu poziciju i ulogu“.
Principijelan otpor zapadnoj agresiji
Kršljanin je, kako dalje piše Politika, “bio pomoćnik Slobodana Miloševića, a uz srpsko, ima i rusko državljanstvo, koje mu je, za osobite zasluge, 2023. svojim ukazom dodelio predsednik Rusije Vladimir Putin“. Uz to je Kršljanin bio i dio Miloševićevog tima odbrane u Haškom tribunalu. Zbog čega je očito višestruko zaslužan i važan i za srpsku politiku i za Hillovog “evropejca“ Vučića. Potvrđuje to i najava za ovu knjigu na stranici izdavačke kuće Dereta: “Pod pojmom Novi svet podrazumevamo novu epohu istorije čovečanstva, koja započinje, u kojoj ulogu predvodnika ili najuticajnijih faktora imaju Rusija i Kina, a koju je inicirala Srbija, svojim principijelnim otporom zapadnoj agresiji i destrukciji. To je ujedno i kraj mnogovekovne svetske dominacije kolektivnog Zapada, i u političkom i u civilizacijskom smislu. S obzirom na pravoslavno utemeljenje Rusije, Novi svet je i ovaploćenje Novog zaveta.“
E sad, bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje američkog ambasadora u Srbiji: kako neko ko je partner SAD-a i odlučno na putu u Evropu, zapadni partner – evo sve da zanemarimo dosadašnje bliske veze i jaku suradnju u političkom, sigurnosnom, kulturnom, obrazovnom… sektoru – svojim građanima preporučuje da čitaju o principijelnom otporu zapadnoj agresiji, o političkom i civilizacijskom kraju dominacije Zapada i to autora koji je provodio a onda i branio zločinačku politiku Slobodana Miloševića.
Ili je odgovor u izjavama ambasadora Hilla da “Sjedinjene Američke Države pokušavaju da budu od pomoći“ na putu Srbije u EU, a što podrazumijeva i “peglanje“ odnosa sa susjedima čak i ako to znači podršku prosrpskim i proruskim snagama u preuzimanju Crne Gore, formiranje zajednice srpskih općina na Kosovu iako to znači novu republiku srpsku na Balkanu, i guranje pod tepih teških tema o prošlosti u BiH uz ignoriranje međunarodnih presuda o ulozi Srbije (i Hrvatske) u ratu u BiH – brojnim zločinima i razaranju zemlje. I zatvaranje očiju pred negiranjem tih presuda u Srbiji i negiranju bilo kakve odgovornosti Srbije za ratove na Balkanu 90-tih, kao i negiranje tih presuda u BiH i od Dodika i od Čovića.
Ako bismo htjeli biti krajnje maliciozni, onda bismo rekli kako se čini da bi neko pod hitno morao informirati američke ambasade u Sarajevu i Beogradu, ako ne i u cijelom regionu, kad su već, čini se, zakazale njihove obavještajne službe – ako može Mosad ne znati za pripreme Hamasa za napad, zašto ne bi i CIA mogla biti neinformirana o onome što i s kim Putin radi na Balkanu – i kad već ne prate šta pišu mediji, o primatu koji nad SAD-om trenutno ima Rusija na Zapadnom Balkanu.
Prošlost dolazi
Možda Vučić i ostaje na evropskom putu jer od toga trenutno ima najviše koristi (iz EU fondova) i ćuti na tvrdnje američkog ambasadora da su oni partner broj jedan Srbiji, no kompletno društvo u Srbiji – od medija, preko akademske zajednice, do obrazovanja i kulture, pod jakim je ruskim uticajem, što potvrđuju brojne ankete u kojima opada podrška Zapadu, a jača naklonost i prijateljstvo Srba ka Rusiji. Što naravno nije nimalo slučajno, nego dio ozbiljnog projekta koji se provodi, ne samo u Srbiji nego na Zapadnom Balkanu.
Da nisu baš ludi svi oni koji se slažu s ovom tvrdnjom i koji Vučića vide kao izvor nesigurnosti na Balkanu potvrdila je nedavno profesorica Dubravka Stojanović objašnjavajući da “Vučić, a tu ima veliku podršku unutar srpske politike, elite i društva, nije zadovoljan rezultatima ratova koje je Srbija vodila 90-ih godina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Crnoj Gori. On je prošle sedmice članovima Srpske Akademije nauka i umjetnosti otvoreno kazao da Srbija mora čekati da se promijene postojeći odnosi u svijetu da bi napokon riješila svoje nacionalne i državne ciljeve. A to je moguće učiniti samo novim ratovima“.
Prije nekoliko dana Stojanović je u Beogradu promovirala knjigu – koju građanima Vučić nije preporučio – “Prošlost dolazi“, kada je rekla da “državni“ istoričari iz Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) za cilj nemaju nauku, već “podržavanje vlasti i kontrolu moći“. Ona ne vidi mogućnost da se takav pristup državnih istoričara iz SANU-a promjeni jer su “oni sve ovo i napravili“. Sadašnji udžbenici istorije, na kojima se odgajaju mlade generacije, po Stojanovićki su “slika režima Aleksandra Vučića“, posebno kad su ratovi iz devedesetih godina 20. vijeka u pitanju i njihovo slavljenje: “Ovdje se gaji kult traumatične žrtve koja čeka svoju osvetu“.
Hajde što američki ambasador i američke službe ne čitaju šta se dešava u Srbiji (i RS), ali što ne čitaju naši političari (i obavještajne službe)?! A prošlost dolazi…
