Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)
Svaki čitalac novina sa dužim pamćenjem u trenu će prepoznati porijeklo naziva ove kolumne – tako se zvala kultna TV serija autora Ive Štivičića, koju je režirao Ivan Hetrich. To je filmska priča o suparništvu dviju krijumčarskih grupa u okolini okupiranog Zagreba, od kojih jednu predvodi Crni Roko (Ljubiša Samardžić), a drugu arogantni Veriga (Jovan Ličina). Rokova grupa se sukobljava s Nijemcima i ustaškim redarstvom, pljačka njemačke vagone i skladišta i pomaže partizanski pokret. Crni Roko na kraju gine u zasjedi koju mu je postavila Verigina banda.
TV Zagreb je prvu od ukupno deset epizoda emitovao krajem aprila 1971. godine. Serija je širom Jugoslavije stekla veliku popularnost i nekoliko puta je reprizirana, ali je njen put do malih ekrana bio upitan. Umiješali su se neki ljudi iz partijskog vrha Hrvatske koji su smatrali da su, sa ideološkog aspekta, “Divlje svinje” neprihvatljive, s obrazloženjem da su likovi partizana dati površno i da im je uloga drugorazredna. Ali, umiješao se i Miroslav Krleža, koji je samoinicijativno pogledao seriju u društvu filmskih radnika i javno iskazao svoje oduševljenje. Samo dan kasnije i Vladimir Bakarić, vodeći autoritet među hrvatskim komunistima, izrazio je želju da pogleda snimljeni materijal. Autori su odabrali epizodu za koju su vjerovali da će ga emotivno dirnuti – onu koja prikazuje njegov odlazak iz crkve kroz kukuruzišta u partizane. Bakarić je bio uzbuđen nakon projekcije i nije insistirao da vidi ostale epizode. “Vjerujem da je čitava serija takva”, rekao je. Time je put “Divljim svinjama” bio širom otvoren.
Crni Roko, u upečatljivoj interpretaciji Ljubiše Samardžića, nije bio stvarni lik, već literarni lik autora Štivičića. Međutim, samo dvadeset godina kasnije zemlju će preplaviti na hiljade tipova kojima će pljačka i uzimanje zakona u svoje ruke postati zanimanje. Jugoslavija je gorjela u haosu krvavog rata, brutalnih zločina nad civilnim stanovništvom i pljačke nemjerljivih razmjera. Prije nekoliko godina, upitan ko je danas Crni Roko, Štivičić je u jednom intervjuu rekao da ga ne vidi, “jer je taj lik dobrica iz crtića u odnosu na junake našeg doba. Današnji Crni Roko je moćni bankar, industrijalac, moćan u svim sferama gdje se okreće kapital”.
Ali, ovdje nešto nedostaje. Svom ironičnom opisu “junaka našeg doba” Štivičić je morao dodati činjenicu da je golema većina njih proizvod pomenutog haosa u kojem je nestala jedna velika i prosperitetna zemlja, da mnogi od njih prije tog haosa nisu imali ni duksericu i, sve u svemu, da su te ljude iznjedrili hajdučka privatizacija i, potom, pljačkaški kapitalizam. Danas su oni na vlasti ili uz vlast i tako čuvaju svoje nekažnjeno stečeno bogatstvo, jer je pravosuđe pod njihovom šapom, i nikakvo javno moralisanje, pa ni ono u medijima, nema tu nikakvog značaja.
Ali, kakve sve to ima veze sa divljim svinjama? Ima zato što je, kako je jednom objasnio autor ove nezaboravne TV serije, jedne od najboljih u produkciji socijalističke Jugoslavije, što njeni glavni likovi imaju sposobnost da, poput divljih svinja, uklanjaju svoje tragove. Takvu sposobnost, inteligenciju divljih svinja, posjeduju i naši balkanski lideri, koji su raznim marifetlucima uklonili sve tragove svog nezakonito stečenog bogatstva, nerijetko rasutog po dalekim svjetskim centrima, na vrijeme preneseno na brojnu najbližu i nešto daljnju rodbinu, pa “zaborave” i takvu sitnicu kao što je posjedovanje stana u Dubaiju ili Londonu ili manjeg hotela u Grčkoj. A ako se kojim slučajem desi da se, po sili namjerno ili iz neznanja traljavo sročene optužnice, nađu pred sudom, proći će bez najmanje moralne i materijalne ogrebotine, jer im se ne sudi po zakonu, već po babu i po stričevima.
Nakon toga, njihova moć postaje još veća, a njihovo carstvo korupcije još snažnije. Priča se potom završava na po demokratiju najapsurdniji način – njihovom uvjerljivom pobjedom na prvim narednim izborima!? Dodikov slučaj, a on je najbliži svjetlima ovdašnjih medijskih reflektora, o tome najbolje govori. Odmah do njega je i njegov politički pajdaš Dragan Čović, a za njima cijela bulumenta njihovih stranačkih politbirovaca. Treba li se onda čuditi što Dodikova svita u punom sastavu, sa Željkom Cvijanović na čelu, ostavlja sve poslove i dolazi u Sarajevo da neprikosnovenom šefu drži palčeve na procesu koji se vodi protiv njega. Pa ljudi moji, šta biste vi radili na njihovom mjestu? Oni uveče liježu i ujutro ustaju sa spoznajom da bi Dodikov politički kraj bio i njihov politički kraj. “Svi smo mi Dodikova porodica”, parola je koja otkriva sav smisao te interesne sprege.
Sposobnost divljih svinja da uklanjaju svoje tragove Dodik i njegov politički pokrovitelj s druge strane Drine koriste i kad je riječ o konačnim i opasnim ciljevima srpskog vladarskog dvojca. U to nas uvjeravaju i događaji vezani za skorašnje donošenje tzv. svesrpske deklaracije, koja je po svojoj ideji i po svome nazivu frustrirajuća za sve ljude u Bosni i Hercegovini koji nose traumatična sjećanja na devedesete godine prošlog vijeka, a posebno za bošnjački narod. Služeći se inteligencijom divljih svinja, predsjednik Vučić se pokazao kao pravi majstor u uklanjanju svojih štetočinskih tragova. On to čini tako što pušta Dodika da pred novinarima u Beogradu, navodno u ime Srba iz Republike Srpske, objavi njihovu namjeru da Bošnjacima i Hrvatima predlože tzv. razdruživanje, što bi praktično značilo nestanak države Bosne i Hercegovine, zatim ga cinično “milion puta moli” da pazi šta radi jer mir je najvažniji, da bi na kraju bio rezolutan: Srbija će uvek stajati uz Srbe i Republiku Srpsku!
Treba dakle zaustaviti Vučića, jer on u ovom slučaju najbolje zna kuda idu divlje svinje i kakvu su štetu u stanju napraviti.
